Naučila je plakati tiho,bez jecaja,bez glasa.
Naučila je živjeti u svom svijetu,tamo gdje je sve u redu.
Naučila se ponašati prema tome hladno, kao da se ne događa.
Uvjerila se da je sve normalno.
Uvjerila se da je život lijep.
Uvjerila se da nije važno.
Nebrojeno puta,kada je bujica stvarnosti raspršila njen svijet...Naučila je mrziti.
Mrziti ljude, obiteljske veze,predrasude,svađe,zarobljenost,nasilje,zapovijedi,grupna mišljenja,pravila,okvire, lažne osmijehe, i razotkrivajuće poglede u očima ljudi.
Odakle im pravo,što oni znaju?znaju svoje živote, ne znaći da mogu suditi o tuđima.
kasnije se sve vrati u normalu, i da li to znači da možeš zaboraviti?pa opet ode iz normale.
ogorčenost...
Duboko u sebi osjeća da možda nikada neće znati živjeti normalno,bez stresa i napetosti. U njoj diše strah od onoga što bi mogla biti, kakva bi mogla postati.Strah da se ne pretvori uu ono što što ju je naučilo da mrzi. Strah od sebe. I od vječnosti.
Post je objavljen 30.08.2009. u 10:44 sati.