Tvoj dah na mojoj ključnoj kosti.
Onom jednom savršenom dijelu svakog bića.
Onom gdje se vrat spaja s ramenima, već sam pisala o tome.
To želim večeras.
Kao dijete koje odbija čokoladu i bombone, ja želim samo tebe.
Zaustavljeni smo u ovoj drami, u sceni gdje se volimo, ne znamo tekst dalje, stojimo.
Iako publika čeka, da te pljusnem ili poljubim? - Tko će uistinu znati.
Pozornica pod nama šuti i pušta nas da se opojno smijemo u sebi.
Njima. Ali ne na glas, da ne pokvarimo ovu savršenu scenu.
To je tek drvo, pod pod nama, a to su tek ljudi, namrštena lica.
Pitaju se jesu li za ovo platili kartu, sramota nekom Shakespeareu.
Trećerazredni glumci na pozornici.
Hamlet i Ofelija.
Uhvaćeni u trenutku.
Kad su se voljeli.
Post je objavljen 29.08.2009. u 23:47 sati.