I kad te tražim nestaješ, i kad te želim ne postojiš, kad te zaboravim, pojaviš se.
Tako volim paradoks u tvojim venama i volim kada te nema u sobi,
a tvoja silueta se ocrtava po starom kuhinjskom podu moga stana.
Katkad sam sretna pa se smijem, a nekad nesretna i opet se smijem.
Čovjeku treba smijeh.
Da izliječi patnju u svom srcu, da sačuva ljepotu svog uma i da osjeti trnce nečijeg dodira.
Pričam ti o nekim dalekim prostranstvima, gdje bi ti sjedio, a ja bih ti
pričala o nečem novom, neistraženom i slatkom.
Grlio bi me osmijehom koji nikad ne bih mogla zaboraviti, a tvoju poljupci bili su
nježnost novog doba.
Danas, ležim sretna i ispunjena na tepihu baršunastih cvjetova koji me miluju
svojim glatkim laticama i zamišljam neki svijet iz prošlosti kojim bih se mogla
provesti „for one last time“ i onda krenuti dalje, bez okretanja.
Amore mio, hvala ti.
Otvorili ste mi oči, gospodine.
Zbog Vas, danas ustajem i iznova otkrivam sebe.
Samo jedna jedina riječ može biti iscjeljujuća za dušu koja je jednom poput leptira
poletjela u visine nebeske.
Kad bi došli i pitali me definiciju za ljubav, ne bih vam znala odgovoriti.
Ni sad ne znam tko sam, ni čija sam, a još manje gdje sam.
Izbjeglice uvijek nađu put kući.
Pa ću tako i ja.
Lahor kojim se šećem, grimizno plava boja neba i miris srebrnih svirala, vodi me
na mjesta puna slatkih grozdova.
Jedan za svaku godinu.
Regeneracije me zaobišla ovaj mjesec,
sad samo tjeram svoje stanice da rade funkciju za koju su predbilježene kod
suca u mom mozgu.
Svi već imate uloge, scena gotova, kostimi spremni.
Još jednom stavite maske prijašnjeg doba,
bit ćeš moj princ, ja tvoja princeza,
ona zla vještica, on dobri starac, ona daleki prijatelj,
on moje rame za plakanje, vi stranci lijepog osmijeha,
oni vržljaste dame, a ti lijep pogled na nešto daleko.
I još jednom će iznad pozornice biti ispisano „ Aplauz molim“.
I čut će se more glasova u strahu, što slatkim dodirom svog pljeska
miluju naše glumačke uši i bodre nas za još jedan izazov.
Ovog puta se uloge mijenjaju i budi siguran da ću te izbrisati zauvijek.
Jer nisu sve ljubavne priče vječne.
A i cigareta na kraju ima svoj kraj.
Lijepo je sjećati te se, još ljepše je zaboraviti te.
Ironično ti ljubim lice i gutam zadnju kap.
Nedavno bih rekla, sve ću tebi za inat,
a sad ovo više nije inat.
Postajem prokleta, a tako mi se sviđa sama pomisao
da promatrajući slike tvog srca osjećam da staje sve brže i brže.
No, bez brige dragi, svi na kraju umremo, pa tako i ja.
Neki prije, a neki kasnije.
Ako nešto zaista želiš, momče, čitav Svijet....
se uroti da bi to dobio....
pozdravljam te dimom svoje najfinije cigarete
i grizom čokolade za rastanak.
Vaša.*
Post je objavljen 29.08.2009. u 17:52 sati.