Iz knjige Tomislava Ivančića:
Tako je malo potrebno
Tiho i nečujno, ali vidljivo i simpatično,
ušlo je proljećena naše prostore.
Nitko od nas ništa nije trebao činiti da se proljeće pojavi.
Ono nam je od nekoga darovano.
Grane suhe od zime odjednom su se pojavile
s nabubrenim pupovima,
zatim sa cvijećem, lišćem, i uskoro s plodovima.
Posvuda se oko nas rascvala priroda, ruže mirišu,
cvijeće jedno za drugim cvate
i nudi se kao neizrecivi dar neba.
Nakon naoko mrtve zime opet je nabujao život.
Od prirode treba učiti.
Kad te u životu zahvati depresija,
kad te pogode nepravedne kritike,
kad te zahvati strah od bolesti i smrti,
shvati da to nije trenutak umiranja,
nego sijanje sjemena za još bolje sutra.
To ti Bog nudi da u tebi naraste snaga
i da uvidiš kako nema granica Božjim silama u tebi.
Prepustiti se rezignaciji nedostojno je čovjeka.
Dostojevski piše da je grijeh upasti u apatiju.
„Pojačaj svoj posao ljubavlju“, kaže on,
„i naći ćeš pravu sreću.“
Samosažaljenje i depresija samo su znak
da si se prepustio zlu, a ne Bogu.
Dovoljno je samo da počneš govoriti:
„Ja sam Božje dijete, Bog je moj Otac,
sve mogu u Bogu kojem vjerujem,
Bog je moja snaga i pjesma“,
i vidjet ćeš kako u tebi rastu snage.
Jer dok govoriš takve riječi,
doživljavaš isto što i priroda
kad je obasjava proljetno sunce.
Što više izgovaraš istinu Evanđelja,
kao da jača sunce i izvlači iz tebe zaspale snage.
Koliko snage leži u molitvi koju svaki dan izlijevaš pred Boga!
Pokušaj mjesec dana moliti na jednu nakanu
ili zahvaljivati Bogu za darove koje ti svaki dan daje,
dotakni se riječju „hvala“ svake sitnice oko sebe
i počet ćeš doživljavati kako u tebi buja život.
Tako je malo potrebno da budemo sretni:
samo se okrenuti prema suncu i već smo svijetli,
samo reći Bogu „da“ i već smo spašeni,
samo reći „da“, htjeti i odlučiti.
Bog neumorno čeka na tvoje riječi.
Jer čim vjeruješ, ti stvaraš posudu u koju Bog
može staviti svoje sile za bolji svijet oko tebe.
Treba naučiti čitati Božju riječ,
napuniti srce i pamćenje njome
i početi pravo moliti.
Jer, molitva je prava samo onda kada se pravo moli.
Koliko je tragičnih ljudi oko nas!
To su oni koji uvijek izgovaraju negativne riječi,
koji stalno govore „ne mogu“, često pripovijedaju o strahu,
bez prestanka negativno govore o drugima.
Oni su poput onih koji u švicarskom siru vide samo rupice, a nikada sir.
Oni su zatvorili oči i viču: Kad će već jednom svanuti sunce?!
Oni navlače mrak nad naše gradove i sela,
nad sudbine ljudi, grupa i društva.
Negativna riječ i negativna misao
doziva bolesti, zla i nesreće u ljudska obitavališta.
Negativne misli stvaraju u tebi
utvrde i kule da te sapnu i vežu kako bi te zarobile.
I uzalud je obilje radosti i mira oko tebe,
tvoje te riječi onesposobljavaju da to vidiš i doživiš.
Narodna poslovica kaže:
Oku koje ne želi gledati, uzalud je i svjetlo i naočale.
S druge strane, svaka je pozitivna riječ
kao svjetlo koje se bori protiv tame.
Čim si pomislio pozitivno,
izrekao dobru riječ,
počeo u mašti gledati optimistično,
postao si svijetao, zdrav i čist.
Nesreće, zla i ratovi zaustavljaju se
pozitivnim riječima i mislima poput ovih:
Bog je jači od rata,
Bog je jači od moje bolesti,
Bog je jači od pokvarenosti ljudi...
Neka te obasja svjetlo odozgor,
da budeš svjetionik,
da pališ svjetla, a ne da ih gasiš.
Vjera je kao ispruženi dlan
na koji ti Bog može dati svoje darove.
Post je objavljen 29.08.2009. u 08:58 sati.