sve mi ovo postaje smijesno..
gLedam se u ogLedaLu i ne vidim promjenu..
možda zato jer ni nema nikakve promjene..
Bojim se..
bojim se same sebe..
bojim se Ljudi koji me okružuju..
imam osjećaj da me uvijek prate brojni pogLedi..
i to mi smeta..
smeta mi..jer me strah..
strah me da ne vide suzu u mom oku..
iLi da ne vide ono što duboko krijem u sebi..
strah me i ovoga života i onoga što on nosi..
tko zna gdje ću biti za par godina i hoću lLi uopće biti?
iLi ću nestati s Lica zemLje isto tako jednostavno kako sam i došLa?
ponekad mi se čini.. da sam potpuno sama..
da nemam baš nikoga tko bi me mogao u potpunosti razumjeti..
baš nikoga.. na čije se rame mogu nasLoniti i pLakati..
zagrLiti i plakati.. drhtati.. i opet pLakati i pLakati..
znate.. voLim pLakati..
nekako mi to, barem prividno izLiječi maLi komadić duše..
nekako se na trenutak osjećam Lakšom..
no onaj osjecaj bijede i jada brzo se vrati..
svaki puta sve brže..
i samo se pitam..
do kada će to trajati?
koLiko ću se još morati boriti..
jer borim se jako dugo..
i paLa sam tisuce puta..
i uvijek se dignem..
pitam se samo .. do kada cu jos padati i dizati se?
pitam se..
kada cu napokon pobijediti..
sebe samu, a to je ono najvažnije?
Post je objavljen 28.08.2009. u 22:12 sati.