u zadnje vrijeme ponovo spavam kao zaklana.
čim vidim krevet :)
valjda zato što se još nisam odmorila od putešestvija.
prošli vikend završili smo na moru.
dragi mi doletio, pokupila ga u petak navečer na aerodromu
i nastavila vozit put mora.
naravno, ne negdje dolje
već Crikva, Novi Vinodolski,
i jedno lijepo malo mjestašce Povile.
uglavnom, putem stali na janjetinu (a što ćemo, kad netko voli...)
stigli u rano jutro (02,00h) u Crikvenicu,
jedva našli hotel jer je stvarno sve puno
a turistički djelatnici katastrofa (sorry, moram reći),
pa ne znam jel mi draže kad nazovem hotel i pitam za sobu
a javi mi se neka bosančina i preko k.. odgovara da nema mjesta
(opet, nemam ništa ni protiv Bosanaca, nemojte me krivo shvatit, ali u Hrvatskoj smo,
pa ako već radiš tu (u HR) potrudi se ne zvučati kao da si iz pol Bosne došao, čobane),
ili kad zvonim na vrata recepcije a turistički djelatnik ne udostoji se javiti na zvono.
uglavnom,
smjestili se u nekom hotelu s 3 zvjezdice,
naravno, znate mene, nakon treće promijenjene sobe sam se smirila :))
odspavali malo
i nakon doručka bacili se u more odmah ispod hotela.
milina!
to mi je nedostajalo cijelo vrijeme mojeg godišnjeg,
okupati se u moru :)
uživali kupajući se cijeli dan,
ručali u malom finom restorančiću na obali,
sve neka njihova autohtona jela,
baš sam se veselila svakom zalogaju.
i onda krenuli prema Vinodolskom, obišli grad, popili kavu
i otišli put Povila,
mjesta s najhladnijim morem u kojemu sam se kupala :)
puno je izvora slatkovodne vode
koji su na samoj plaži ispod stijena
i voda je stvarno ledena,
kao da se kupate u vodi iz bunara.
čista, bistra, ledena toliko da vas kosti bole od hladnoće.
no gušt je, moram priznati :)
naši domaćini lijepo su nas dočekali,
pripremili večeru s morskim specijalitetima
i nastavili smo družiti se na ljetnoj terasi do dugo u noć.
osvježenje smo potražili u noćnom kupanju
i pred jutro zaspali.
sutradan kupanjac na plaži ispod kuće
roštilj za ručak i predvečer povratak u metropolu.
dragoga ostavila u Zg
i u rano jutro stigla sam doma.
tuš, pa odlazak na posao,
već je ponedjeljak.
i tako,
nakon uzbudljivog vikenda
valjda sam toliko bila opijena zrakom i putevima
da sam neku večer zaspala u pola sms poruke.
frendica me zvala u večernju šetnju a ja u pola odgovora zaspala.
tek nakon par sati sam joj se javila i ispričala :)
ah, što ću.
valjda i od tog umora nisam sanjala u zadnje vrijeme.
ne znam.
ne sjećam se niti jednog sna
u zadnjih par tjedana.
sve do jutros.
prije dragoga mi s kojim sam oko godinu i pol
bila sam u vezi s nekim tko mi je ostao jako drag.
u jako lijepom sjećanju.
mislila sam da je to osoba koju ću voljeti cijeli život.
željela sam imati s njim nešto zajedničko,
što će nas vezati do kraja života
bez obzira što nisam bila spremna preseliti se
i živjeti u njegovoj blizini, u njegovom gradu.
no prekinuli smo.
ne čujemo se, ne vidimo, ne kontaktiramo.
i ne znam zašto, nakon toliko vremena sanjala sam ga sinoć.
u stvari, ne njega,
već kako s nekim razgovaram preko telefona o njemu
i taj netko govori mi da ga je vidio s jednom mojom poznanicom
kako se drže za ruku i šeću mojim gradom.
uglavnom, da skratim priču,
nisam bila mirna dok nisam (u snu naravno)
sve to ispitala i saznala da je sve samo patka.
no, kad sam se probudila osjećaj je bio prisutan i dalje.
ljubomora.
ne znam zašto.
jednostavno,
ne želim da ga neka osoba koju ja znam 'ima'
na način na koji sam ga ja nekad imala.
još nepoznata ok, jasno mi je da je nastavio dalje.
no poznata..
nije baš bio lijep san.
teško je objasnit osjećaje u meni.
posebno što pored sebe imam nekoga koga jako volim
pored koga se stvarno osjećam sretnom,
tko mi toliko nedostaje kad smo razdvojeni,
zbog koga sam nesretna kad je daleko,
ne mogu spavati kad je na putu, od brige,
ne mogu zaspat da ga ne čujem,
ne volim započeti dan ako ga ne započnem s njegovim 'dobro jutro ljubavi'.
lijepo mi je, sretna sam.
ne bih trebala ni pomisliti na nekoga drugoga, nekoga iz moje prošlosti.
a opet možda je to normalno da razmišljam podsvjesno o njemu.
možda to nije uopće čudno.
možda i svi drugi razmišljaju o svojim bivšima
i nema nekog većeg značenja u tome.
nije da bih htjela ponovo biti s njim.
samo ga radije više nikada ne bih vidjela
nego da ga vidim s nekim drugim :)
jel to normalno?
teško je objasnit osjećaje u meni.
ali eto, postoje :(
Post je objavljen 28.08.2009. u 11:52 sati.