Piše Bojan Klima
''U Senatu, kao i drugdje, 80 posto važnog posla obavi onih 20 posto talentiranih. A 95 posto zakonodavnog posla obavi se u sjeni – ne za govornicom glavne dvorane, ne u odborima i pododborima, već u uredima i na hodnicima Senata gdje se vrednuju snažna uvjerenja, smisao za kompromis i smisao za humor. U toj je atmosferi Ted Kennedy – izdanak južnog Bostona, sa specifičnim irskim osjećajem za politiku – izvrsno funkcionirao. Za njega važe riječi kojima je Churchill opisao Roosevelta – 'sresti ga, bilo je kao otvaranje šampanjca; upoznati ga, kao njegovo ispijanje'.''
Ovim je riječima senatora Edwarda Kennedyja opisao konzervativni novinski komentator George Will. Iako su Kennedyja američki konzervativci često demonizirali, on je u Senatu SAD sa svojim kolegama iz Republikanske stranke izvrsno surađivao. S Bobom Doleom inicirao je paket zakona koji su pomogli siromašnima, invalidima i nezbrinutoj djeci. S Johnom McCainom postavio je temelje reformi imigracijskog sustava. Predsjedniku Georgeu W. Bushu pomogao je reformirati američko školstvo. Zdravstveno je osiguranje proširio na milijune djece iz siromašnih obitelji, u partnerstvu s Orinom Hatchom.
Kao što je jučer i danas nebrojeno puta ponovljeno, Ted Kennedy je svojim zakonodavnim naporima olakšao život milijunima svojih sugrađana.
Ted Kennedy nije bio anđeo. Dobar dio života, pratio ga je glas pijanca i ženskara. Kao mladić, izbačen je s Harvarda zbog varanja na pismenom ispitu. Kasnije, bježi s mjesta prometne nesreće koju je skrivio svojom nepažnjom, u kojoj pogiba tajnica njegova pokojnog brata.
Zbog čega se baš on – u odnosu na braću Johna i Bobbyja - 'nesavršeni' Ted Kennedy tako izrazito angažirao u prilog ljudima koji su mu, u društvenom i klasnom smislu, bili toliko daleki?
Naravno, razlog je Kennedyjeva politička filozofija, filozofija tradicionalnog američkog liberalizma utemeljenog u Rooseveltovom New Deala-u. Međutim, vjerojatno se angažirao u prilog 'poniženih i uvrijeđenih' djelomično i zbog toga što je u osobnom životu imao prilike iskusiti svu tragičnost ljudske egzistencije.
Identificirao se s ljudima koji pate, o čemu je i sam dosta znao. Naime, bez obzira na veliko bogatstvo, političku moć i utjecaj, Kennedyjevi su prilično tragična obitelj. Jedan brat pogiba u ratu, dvojica kao žrtve atentata. Retardirana sestra završava život zaboravljena od obitelji, u umobolnici. Sin Teda Kennedyja svojoj u 12 godini obolijeva od raka, nakon čega mu je amputirana noga. Trojica nećaka umiru kao narkomani, a jedan – sin predsjednika Johna Kennedyja - u avionskoj nesreći.
Zalažući se desetljećima za univerzalno zdravstveno osiguranje, Ted Kennedy je znao diskretno navesti neke od ovih tragičnih sudbina, ukazujući na nepravdu što deseci milijuna njegovih sugrađana, za razliku od njegove obitelji, ne mogu priuštiti kvalitetnu liječničku i bolničku njegu. Zbog toga je Ted Kennedy i govorio da je zdravstveno osiguranje za sve Amerikance 'njegov životni cilj'.
Mnogi tvrde da se Amerika smrću Teda Kennedyja, velikog 'majstora političkog kompromisa', uvelike udaljila od tog cilja.
Post je objavljen 27.08.2009. u 18:50 sati.