Marketing
vedrana rudan: uho, grlo, nož
pred koju godinu sam ovu knjigu pročitao i bacio ju u drugi red, iza ostalih knjiga. nije mi se dopala, bila je gorka, crna, teška. neprobavljiva. srbi? ma tko još želi čitati o njima.
kako su godišnji odmori prilika za raznorazna pospremanja, naletio sam na ovaj odbačenutak i bacio se ponovo na čitanje, ovoga puta pripremljeniji nego prije. naime, kod vedrane stil nekako dođe ispred sadržaja (nepravedno) jednostavno zato jer je neuobičajen, netipičan, svakako ne-ženski tipiziran.
uho grlo nož je Tonkina priča iz vremena rata (našeg rata), priča koju Tonka piše u jednom dahu u jednoj noći očekujući kako će dolaskom zore na vrata pozvoniti njen ljubavnik i odvesti ju .....
priča je pravi “tok svijesti”, koji se poput velikog kestenovog stabla grana u raznim smjerovima, ali ipak uspijeva pozavršavati sve započete priče. Tonka priča o ratu, o ljubavi i prije svega o preživljavanju, opstanku. priča o ratu (o našem ratu) imamo vrlo malo, pa je svaka priča dobrodošla. i jasno je da se sve priče ne mogu svidjeti svim ljudima, jer se ni rat ne sviđa svima, bar ne na jednak način.
u ovom drugom čitanju, puno bolje sam shvatio “što je pisac time htio reći” i knjigu sam sad smjestio u prvi red. sutra ću je opet maknuti, jer priče o ratu nitko u stvari ne želi čitati niti imati pri ruci. srbi? ma ko ih šiša, možemo mi i bez njih.
citati (o počecima):
“Crveni križ ne dijeli pičke. Nego pakete. Uglavnom manje paketa nego bi morao. Većinu paketa aktivisti prodaju i strpaju lovu u džep. A n ivi, gospođe, niste besplatne. Kuhate, peglate, perete, jebete se protiv svoje volje, prodajete se za status Udane Žene. Vi ste Udane Žene. I ja sam Udana Žena. Još malo. A onda ću opet biti Udana Žena. Ja vas razumijem. Ne možeš biti normalna žena ako nisi Udana Žena. U pravu ste. Ali sve ima svoje granice. Moje dame, meni je pun ...”. Prekidam citat baš ispred riječi za koju svi znate da treba doći. Ta riječ muškog roda se, inače, pojavljuje u knjizi bar 350 puta (175 stranica puta dva) pa mi se čini da ju ne moram još i ja ovdje ponavljati. Nažalost, u tih 350 pojavljivanja, možda i 99% je u kontekstu “pun mi je “ ili “boli me ” ili “glup ko ”, a možda samo jadnih 1% je u funkciji koju je evolucija namijenila toj imenici. shvatili ste.
“Osjećala sam se dobro! Dobro! Baš dobro! Kao nakon orgazma. Odmah nakon orgazma. Ne pet minuta kasnije. Jer tad ti već dopre do mozga da moraš dignut dupe, izvući piletinu iz dubokog, ispeglati košulju za sutra, oprati suđe jer si se pojebala nakon ručka i izvući sve čarape iz košare i pokušati naći bar šest čarapa koje su tri para.”
“Možeš biti lijep ko mačić u pletenoj košari ili ko oko nilskog konja, to mi je nešto najljepše na svijetu, oko nilskog konja.”
“Mrzim mobitele i drkanja po njima. Mrzim osjećaj da me svatko u svako doba dana i noći može uhvatiti. I jebati me svojim problemima. Tražiti od mene odgovor na pitanja koja me ne zanimaju. Ne zanimaju me ni ljudi. Idu mi na kurac! Sebične drkadžije koje bi zvale samo kad bi njima nešto trebalo. Nikada da bi sam čule kako je meni! Da li m e n i nešto treba? Kužite? Zato nemam mobitel.”
“Mi smo se za vrijeme rata ubijali kako ne poginuti, a ne kako dati život. Ne kažem da mnogi klinci nisu poginuli za kurac. Ne kažem. Ne kažem ni da su htjeli poginuti za kurac. Poginuli su. Velika je sreća što nikada neće doznati zašto.”
prva rečenica:
“Tonka, ti moraš nekome tko gleda sa strane objasniti tko si ti, a tko su Oni.”
posljednja rečenica:
“Ni di ću.”
Post je objavljen 25.08.2009. u 07:24 sati.