Marketing
Tužna vremena
Priče koje su u narednim vremenima dolazile do mojih ušiju, jasno su mi dale do znanja da kuća mog djetinjstva definitivno živi samo u mom srcu i mojim uspomenama. Nije to više bilo čak ni mjesto ugodnog življenja, već "ukleti dvorac" koji je trebalo zaobilaziti u širokom luku. Naime, neljudski i samovoljni način na koji je sve skupa provedeno u djelo, bez pitanja i dogovora, bez imalo osjetljivosti prema ikome od ostalih, nije mogao proći ni bez ogorčenosti, ljutnje i protivljenja familije pokojnog brata 
. Tako će godine od tetine smrti, u kontinuitetu sve do današnjih dana, biti obilježene, najblaže rečeno, sukobima i netrpeljivostima dviju strana 
, a žalom i gorčinom 
svih nas ostalih, do čijih ušiju su dolazile i dolaze, uglavnom, loše vijesti.
Klapa Rišpet - Kad je pošla ća
Sunce se skalalo, sve se išporkalo... kad je pošla ća...
more se povuklo, u srcu zatuklo... kad je pošla ća...
Zvona su fermala, i umukla vala... kad je pošla ća...
sve se inšempjalo, otkraja molalo... kad je pošla ća...
Odnila je dušu, tilo... a još uvik pamtim je...
zalampalo, zagrmilo... sneveralo je posli nje...
Nebo je na zemlju palo... uveja je bili cvit...
zagrmilo, zalampalo... kad je partila na oni svit...
Tica piva i ne piva, opustila stara riva... kad je pošla ća
Debuleca dušu stegla, i stina mi na srce legla... kad je pošla ća...
Teško je u takvim okolnostima biti pametan, kako se izboriti za svoje pravo. Nemoguća je to misija, rekla bih, zbog čega sam prethodno i govorila o nužnosti donošenja učinkovitijih zakonskih mjera, kojima bi se jednako (za)štitilo sve suvlasnike, i spriječilo situacije, da jedni postanu taoci drugih.
Na tom je tragu, mislim bar, zakonska mogućnost "pečaćenja" kuće, ukoliko se ne može postići dogovor, ali pod uvjetom da nitko od suvlasnika tu nema stalno prebivalište. Možebitno se je, i u našem slučaju, mogla iskoristiti ta mogućnost, mada mogu razumjeti, zašto nije.
U atmosferi međusobnih trvenja, kada je svak svakoga "gledao" s dozom podozrenja, dogovor oko bilo čega, pa i toga, bio je čista iluzija. Kada toj iluziji dodamo potrebu sudskog ishođenja navedene mjere, a uzimajući u obzir "brzinu" našeg sudovanja, dobivamo iluziju na kvadrat. Prkos jedne, od preostale tri, suvlasničke strane, da to "odradi" samostalno, i na svoju ruku, teško je bilo očekivati, što zbog neznanja, što zbog besparice, i eto nas u iluziji na kub.
Iluzija, iluzija...ta iluzija je njihova matrica, iz koje nitko ne pokušava da pronađe izlaz van...
Kako god bi bilo, da je drugačije bilo... i što god bi bilo, da je bilo... lako moguće bi isto bilo... dapače, najvjerojatnije i jest, da bi sve jednako ispalo... "na vrbi sviralo"...
Znam, da s odmakom od 25 godina, naklapam bez veze... jasno mi je, i da "pričam ti priču" vezem, bez trunke više pameti, no što su je i moji imali onomad... al' zar nije iluzorno dozlaboga, što godinama ludujemo i mudrujemo svi, prizivajuć' tu nekakvu, kakvu god, pravednost, kad traga ionako nema nikakvoj... što imali smo je ikada u povijesti?... što imali smo je prije dvajspet godina?... što imamo je danas?... što imat' ćemo je sutra, preksutra, kada?... a vrijeme se kreće... a vrijeme se kreće...
Slijedećih pet godina, do 1989., niti jedna od četiriju suvlasničkih strana, nije poduzela nikakve konkretne sudske korake. Status qvo!
Post je objavljen 21.08.2009. u 19:46 sati.