Priprema, pozor, sad! Buka dvorane, svjetla, reflektori, pozornica. Zastor se diže. Stojim. Sama. Svijet je pozornica. Pljesak. Zaglušuje. Čekam. Trenutak. Euforija preplavljuje moje srce i ponovno osjećam ljubav. Otvaram oči i vidim ih. Osjećam priču u kojoj sam. Lik me ispunio i postao ja. Dio mene. Obuzeo me. Struji mi žilama do vrhova prstiju. Priča tek sada ima smisla. Izgovaram rečenice. Tiho, tiše. Glasno, glasnije. Muk. Tako kontrastan onoj buci od malo prije. Jedan pogled. Jedan korak. Osvojila sam ih. Očarala.
Ova će priča imati u njihovim glavama biti sasvim drugačija. Sasvim neobičnija. Možda neću biti samo fatalna žena. Možda će postojati još jedna priča iza mene. Najsličnija njihovoj stvarnosti. Možda sam nesretnica. Možda sam nježna i krhka biljka iza maske ponosa. Možda sam samo žena. Na njima je da odluče. Ja sam samo objekt radnje. Marioneta. Što god da kažem može biti ili točno ili krivo, ovisno o interpretaciji publike. Zato se i ne zamaram što oni misle. I sama sam nekada publika. I stvaram vlastitu sliku igre na pozornici. Igre koju inspirira život. Ili je život inspiriran igrom? Ne bih znala…
U svakom slučaju, lik je samo lik sve dok je na papiru. Kada uđe u mene i stopi se sa mnom postaje trodimenzionalan i stvaran. Tada nije samo lik. Tada je šapat s usana i pogled prema drugom, tek nastalom pogledu koji je također, nedavno bio samo lik…
Moj monolog staje. Dolazi lik. Drugi lik. Tijelo. Počinje novi paragraf priče. Velikim, putenim, cjelovitim slovom. Što će sada publika reći? Hoće li se nasmijati i zamisliti neki nemogući rasplet, ili će se rastužiti i utopiti se u tajanstvenom zapletu? A kraj? Kraj je uvijek iznenađenje. No kako znati da je to kraj? Postoji li još nešto kasnije?
Nijedna priča nema kraj. Ako ste maštoviti. Ako ste zadovoljni prividnim završetkom, stati ćete na njemu i živjeti trenutak. Međutim, čak ni tada nije kraj. Možda u nečijoj mašti ste baš vi, zadovoljni i jednostavni, glavni akteri još jedne beskrajne bajke…
Smiješim se. Gotovo je. Poklanjam se. Zastor se spušta i opet se čuje ona buka i škripanje stolaca i poneki uzvik oduševljenja ili razočarenja. Silazim s pozornice. I tek tada počinje prava priča…
Žurila sam kratkim, ali žustrim koracima niz dugo šetalište uz Zrinjevac. Gotovo sam trčala iako je to bilo poprilično nemoguće u petama od 12 centimetara i kratkoj haljinici sa šeširom širokog oboda na glavi. Moram priznati, nešto na meni je pomalo podsjećalo na dame iz doba Merlin Monroe, ali nisam marila. Kasnila sam po običaju. A ovaj put baš nisam smjela zakasniti. Tako nepraktična navika. Napokon sam stigla. Tek nekoliko minuta ranije. Dovoljno da zapalim cigaretu. Pomalo sam lovila dah paleći još jednu nepraktičnu naviku. A nazivaju me praktičnom djevojkom. Uvijek su nagrađeni tek prolaznim osmijehom.
Sjela sam na stepenice ispred ulaza. Skinula sam šešir i zagladila ravnu plavu svjetlucavu kosu koja se slijevala niz moja ramena, leđa. Začula se tiha škripa vrata. Otpuhnula sam još jedan dim. Sjena se nadvila nadamnom. Podigla sam pogled i ugledala ispruženu ruku. Prihvatila sam je. Vrata su se otvorila i đentlmen me propustio unutra. Uspela sam se dugim, glatkim stepeništem lagano se pridržavajući za rukohvat. Osjetila sam pogled koji se dizao od mojih nogu u visokim petama, lepršavog ruba haljine, do kose koja je lelujala u ritmu mog hoda. Uz smiješak i napučene usne sam se okrenula i zastala. Dovoljno da primijeti moje rame s kojeg je skliznula naramenica i tek mrvicu predubok dekolte. Bila bi laž kad bih rekla da ne uživam u tuđim pogledima. Niti najmanje me ne zanima što tko misli o tome.
Ušla sam u dvoranu. Nije bilo osobe koja se nije okrenula i pažljivo me promotrila. Nasmiješila sam se i prešavši samopouzdanim koracima preko dvorane, smjestila se na slobodno mjesto. Pratilac me tek tiho predstavio. Nije niti morao. Činilo mi se kao da o meni svi prisutni znaju i više nego što je bilo potrebno. U tom trenutku se začulo kucanje na vratima i bučni ulet. Da, ovo se učinilo poznatim. On je zalupio vratima i tiho se ispričao spominjući zakašnjeli bus, prijateljicu, budilicu. Nisam baš obraćala pažnju. Zabavljala sam se promatrajući njegovu neposlušnu kosu i nemarno zakopčanu košulju koja je otkrivala sasvim dovoljno. Tek tada me primijetio. Zastao je, iznenađen, gotovo šokiran. Ustala sam i zagrlila ga. Dugo se nismo vidjeli. Preko telefona nije isto…
Moj đentlmen je prekinuo situaciju rekavši da sam nova. I da me odmah uključuje u priču. Zamijenila sam najpoznatiju fatalnu djevojku grupe samo jednim dolaskom. Talent je bio neopoziv. Slegnula sam ramenima na odluku i okrenula mu se. Bio je njena slaba točka. Ništa čudno. Njegov stil, šarm, izgled su naprosto zarobljavali cure. Međutim, on ju nije ni pogledao. Promatrao je mene. Najbolju prijateljicu koju nije vidio mjesecima i koja se samo pojavila. Drugačija. Posebnija. Stvarnija. Poput ružnog pačeta koje je postalo labud…
Pripreme su trajale satima i danima i tjednima i mjesecima. Napor je povremeno bio neizdrživ. Glavna uloga je bila moja. Glavna uloga je bila njegova. Samo smo na pozornici bili par. Iza kulisa je postojala sasvim druga priča. Neostvariva ljubav. Nepremostiv problem, nerješiva zagonetka. Dovoljno da se osjećaš kao meduza na obali…
Tako je nastala moja ljubav prema pozornici. Tamo sam ja priča i sve je moguće. Poljubiti ga je moguće. Biti starleta i zavodnica je ostvarivo i ružnom pačetu. Osjetiti pobjedu nad protivnicom je moguće. Nemoguće je samo živjeti priču pozornice. On je bio s njom. Znala sam to odavno. Promijenila sam ono loše, borila sam se i izgubila. Povlačim se tek do nove priče. Možda tada pozornica postane stvarnost...
Post je objavljen 18.08.2009. u 21:13 sati.