Marketing
E tako ....
Kuća je čista (još imam oprati prozore i zavjese), ručak se krčka (gulaš sa gljivama), kava je na stolu i sad sam mirna.
Prije dva dana ispratila sam iz Pariza našu Makedo i sa velikom nestrpljivošću čekam njene putopise iz ovog grada. Išle smo po svim poznatim destinacijama (odnosno, po onima koje su opisane u ovom blogu), ali ja sam se zaprepastila malom količinom ljudi u Parizu. Ne turista, nego domaćih.
Promet je slabašan, trgovine ne rade, mjesta za parkiranje koliko hoćeš (u kolovozu je besplatan parking). I lijepo vrijeme.
U Mostaru, gdje sam bila zadnjih mjesec dana (i nisam bila samo u Mostaru) je bio lonac kazan za kuhanje. Temperatura se kretala između 38 i 43 stupnja, a noću nije padala ispod 29 stupnjeva. Meni osobno to nije puno smetalo (osim za tlak), jer "sunce ovog neba" mi je izvuklo svu vlagu iz kostiju i osjećam se savršeno poletno i puna energije. Sa tugom zaključujem da je ljeto za mene ove godine gotovo, iako je trenutno u Parizu 28 stupnjeva. Da sam sad u Mostaru, vjerojatno bih rekla da moram uzeti jaknicu za van, ali u stvari, trenutna temperatura je normalna. A ne ona od 40. Tako, naime, kažu. 
Iako me u Mostaru zateklo par loših vijesti što se tiče mojih dragih ljudi (sveki, mojoj vjernoj čitačici, još jedom šaljem veliku pusu), jedan sam osjećaj osvijestila i jako sam zadovoljna.
Naime, riječ je o mojoj mami.
Već dugo godina mamu gledam kroz prizmu osobe, a ne kroz prizmu mame kao takve. Ovaj put sam odvojila potpuno taj osjećaj i gledala sam mamu kao osobu koja se ponaša u svakodnevnim situacijama, i što ja u toj osobi, zapravo volim.
Volim je na odrastao, zreo, onaj pravi kćer/žena način.
Osjećaj koji sam osvijestila je divljenje i poštovanje iznad odnosa kćer/mama - divljenje prema njoj kao osobi (a malo je ljudi kojima se divim, onako, praiskonski).
I zbilja sam sretna što imam tu privilegiju da je jedna tako jaka, rijetko plemenita osoba baš naša mama.
(ne bih nikako htjela zanemariti tatu, ali njega ćemo u jednom drugom postu, iako su osjećaji isti).
Pa da zaključim: ljubav je za mamu čudesno cvijeće, što nikad nikad uvenuti neće. 
Gljive već mirišu, idem vidjeti dokle su gotove, a vama šaljem puno pozdrava i želim vam dobrodošlicu, a meni dobro vraćanje na pisanje blogarija.
Post je objavljen 14.08.2009. u 17:50 sati.