Pregled posta

Detalji s ljetovanja (nastavak)

Možda sam dosadna, ali ne mogu ne ispričati priču o biljnom svijetu koji me okružuje dok sam na ljetovanju. Neke od tih biljaka poznajem godinama, pa i desetljećima. Tu je ponajprije drvo naranče koje svojom krošnjom štiti dvorište od najveće vrućine. Kad sjedim pred ulazom ili pored njega i pogledam gore, ugledat ću uzak pojas neba između drveta i krova:

Prozor na slici je prozor kroz koji se vidi naranča i bio bi to dobar i prijateljski prozor kad na njemu i uz njega ne bismo stalno nalazili stotine mrtvih mrava, kao da se radi o mravljem groblju. Znam da je prije nekoliko godina ovamo stavljen otrov, no odonda nitko nije ništa tamo stavljao, a mravi i dalje ugibaju. Ili ih drugi mravi mrtve donose ovamo iz nekog nepoznatog razloga. Kako god bilo, kroz prozor se pruža pogled na zelene naranče koje tijekom ljetnih mjeseci postaju sve veće i sve ih je manje. Kako jedne rastu, tako one manje sretne koje se ne razvijaju dalje, otpadaju. Nekoć su susjedi znali poslati djedu i baki kutiju tih naranči za Božić, a oni bi ih podijelili obiteljima, ne toliko za jelo jer su kisele i pune koštica, koliko za miris i koricu koja se može staviti u kolače jer plodovi nisu ničim tretirani.
U predvečerje ponekad sunce prodre kroz listove i grane naranče stvarajući prelijepu čipku na zidu susjedove kuće:


Naranču okružuje polukružni zidić, a na zidiću već dugi niz godina stoji stari bakin asparagus.

Asparagus je biljka iz čijeg korijena uvijek iznova izbijaju nove grane nježne zelene boje, ukrašene i ponekim trnom. Ovaj asparagus je poseban, imam snažan dojam njegove prisutnosti kad god dođem i boravim uz njega. Možda zato što ga je baka posebno voljela i uvijek nam pokazivala male savršene cvjetiće koji bi svojim mirisom privlačili sitne kukce, a zatim bi se pretvorili u zelene bobice, plodove koje bi kao kuglice na božićnom drvcu ukrašavale te nekoć rascvjetane grane. Bila sam žalosna kad sam uvidjela da se ove godine osuo pupoljcima nešto kasnije i da vjerojatno neću vidjeti kako cvate, no kako mi se pružila prilika da ostanem nekoliko dana dulje nego što smo planirali, imala sam prilike diviti se tim malim nježnim ljepoticama:


Pored njegovih zelenih grana često osjetim osvježavajući dah prolaznosti. Činjenica da grane koje gledam nisu one iste koje sam gledala prošlih godina podsjeća me na priču o tome kako se svakih sedam godina sva tvar u našem tijelu izmijeni i da nijedna molekula, premda su u istom kalupu, više nije od onih koje su prije sačinjavale naše tijelo.

Polukružni zidić oko naranče nekoć je nudio dom još nekim biljkama, a prije dvadesetak godina nije bio uredno zalijepljen malterom nego samo naslagan poput suhozida pa smo se brat i ja zabavljali tražeći u rupama između kamenja paukova gnijezda koja su izgledala poput bijelih cijevi. Pokušavali smo namamiti te ružnjikave stvorove iz njihovih rupa bacajući im u mrežu zrnca pijeska, a kad to više nije djelovalo, ponekad bismo se poslužili i živim mravom, ne razmišljajući uopće o smrti jadne životinjice. Nadam se da sam se za tu dječju okrutnost iskupila čuvajući mrave i njihove putove svih ovih kasnijih godina.
Na kraju malenog dvorišta nalazi se zid, a na zidu, osim mačke iz prošlog posta, mogu se vidjeti biljke obješene u košaricama. Najljepše je cvala fuksija


A okuražili su se i žuti cvjetići potaknuti našim zalijevanjem


Bijela pelargonija koju je baka prigrlila u posljednjim godinama svog i djedovog zajedničkog dolaženja pokazala je nevjerojatnu otpornost u godinama nakon toga. Smještena u veliku posudu u kutu dvorišta ljetos nam je nudila uglavnom pogled na bujno zeleno lišće, premda kažu da je obilno cvala prije našeg dolaska. Ipak sam uspjela uhvatiti nekoliko slika nježnih bijelih cvjetova i pupoljaka:



To je bio ovogodišnji biljni svijet omanjeg dvorišta, mjesta na kojem se događalo puno meni dragih susreta, razgovora, oproštaja i svega što život nosi i poklanja nam u trenucima dok još ne znamo što dobivamo. Tek će budućnost nježno razmotati svileni papir ili grubo rastrgnuti onaj žilavi smeđi za pakete i pokazati nam koliko je važno bilo ono prije i kako time možemo poboljšati ovo sada ili ono poslije.

Ako se želi izaći iz dvorišta, obavezno se prolazi ispod male brajde, jednog starog trsa vinove loze koji se bujno razrastao i prekriva mali kutak dvorišta prikladan za roštiljanje. Sjećam se tih dana udaljenih dva desetljeća i kusur godina, kad je tata s bratom u tom kutu ložio vatru i pripremao roštilj, dok smo mama i ja vadile meso, posoljeno, popapreno i namazano uljem, ćevape koje je mama radije pekla u tavi kako bi ostali sočni, rezale kruh, puno luka, puno rajčica i zelene paprike. Usto su nekoliko godina za redom išle neizostavne princes-krafne, mamin specijalitet koji smo svi obožavali. Voljela sam dovršavati to tijesto, brašno zakuhano u mješavinu vrele vode i maslaca u koju bih ja ponosno umiješala potreban broj cijelih jaja. Bilo je i svojevrsne uzbudljive neizvjesnosti kad bi se profiteroli pekli – nisu se uvijek uredno napuhali kako bi se stvorila velika šupljina u donjem dijelu svake krafne koja je omogućavala lakše i obilnije stavljanje nadjeva okrunjenog tučenim slatkim vrhnjem. No stvorila se ta šupljina ili ne, kolači kojih je ponekad bilo više od četrdeset uvijek su bili pojedeni do zadnjega. Još se sjećam slasnog okusa kreme od vanilije koja se tako prijatno ublažava šlagom i spaja s lagano posoljenim tijestom u neponovljivo jedinstvo, a ja sam kao kvalificirana pomoćnica uvijek prva kušala kolačić ili dva. Obično smo to radili prije odlaska kući, okupili bi se rođaci koji također tamo ljetuju pa bi nas s djedom i bakom obično bio lijep broj od pet ili šest odraslih i najmanje petero djece. Nakon dobrog jela slijedio bi nekakav program koji smo mi djeca za tu priliku pripremili. Pokazivali bismo izronjene školjke ili predmete koje bismo iz njih izradili, nešto bismo recitirali ili pjevali, a djed je jednom prilikom izradio diplome obojivši ih flomasterima kako bi natjecanje dobilo ozbiljniji karakter. Ponekad osjećam čežnju za tim vremenima kad je stvari oko nas bilo puno manje i bile su skuplje, ali trajnije i jednostavnije za uporabu. No onda pogledam oko sebe i vidim da sve to postoji i danas, da su se stvari samo donekle promijenile i postale složenije jer smo ih mi takvima učinili - naša nutrina je složenija, a potreban je samo trenutak, mali preokret u nama kako bi sve ponovo bilo jednostavno ili još jednostavnije nego prije.

Završavam priču o roštilju, ali se još ne mogu maknuti ispod brajde – grozd koji sam uhvatila kako počinje dobivati svoju pravu zrelu boju podsjetio me na još jedan događaj iz prošlosti.


Godinama sam mislila da na ovom trsu raste bijelo grožđe. Uvijek je bilo zeleno i sasvim nezrelo dok smo boravili ondje u ljetnim mjesecima, obično u srpnju. No u godini kad sam upisala fakultet pružila mi se prilika da u rujnu prije početka predavanja odem na nekoliko dana djedu i baki koji su u kućici boravili do prvog većeg zahlađenja, a u ono vrijeme to se događalo krajem rujna ili početkom listopada. Tako sam upoznala drugi Lošinj, mjesto bez brojnih stranih gostiju, gradić u kojem je svakog poslijepodneva odjekivalo žalosno isprekidano zavijanje pile kojom su, kratkim rezovima, pilili cjepanice od uskih grana i debala drveća koje se moglo naći i smjelo posjeći na otoku. Vidjela sam i plave grozdove koji su me svojom tamnom bojom iznenadili čim sam ušla kroz željezna vanjska vrata.

Mnoge stvari sam vidjela te godine. S djedom sam posjećivala opustjelu plažu gdje bih se kratko okupala u prohladnoj vodi, a jednog je dana na površini plivalo napuhnuto tijelo uginulog psa, prizor koji me ispunio mučninom. Silazili smo navečer dolje do luke pored groblja, no na molovima nije bilo zaigrane djece, mrak je padao rano, a more se često podizalo i kad bih se popela na mali crveni svjetionik i zakoračila na široki lukobran na kojem je bilo tako ugodno sjediti ljeti, vidjela bih kako horde valova uzdignutih bijekih krijesta jurišaju s otvorenog mora i razbijaju se o golemo kamenje iza tog širokog bedema. Prvi put mi je glavom proletjela zastrašujuća misao da bi iz ove mračne vode mogla izroniti glava nekog čudovišta i u tom trenutku mi se razjasnilo zašto se ljudi od starine boje mora i poštuju ga kao izvor života, ali i moguću prijetnju elementarnih sila. Nisam dotad tako razmišljala, moj svijet je u jednom kratkom trenutku dok sam šibana vjetrom čučala na tom širokom zidu postao puno ozbiljniji i nekako stvarniji.

A grožđe, da mu se vratim, pomogla sam tada djedu obrati grozdove vrtnim škarama, složili smo ih u zdjele koje nam je baka donijela i onda se posvetili realizaciji djedove zamisli. Krunili smo trpke bobice koje nisu bile ukusne za jelo u bakinu pasiralicu za rajčice. Marljivo sam vrtjela ručku te naprave i tamni sok se cijedio u lonac iz kojeg ga je djed pomoću lijevka prelijevao u boce koje smo stavili u hladnjak. Kako je grožđe imalo puno velikih koštica, one su se neizbježno drobile i njihov trpki sadržaj ulazio je u sok i bio ponajviše zaslužan za neočekivani učinak tog svojevrsnog kiselkastog nektara – zatvor stolice.

Dok smo se time bavili rješavalo se još jedno dugoročno pitanje. Došao je susjed, ljubazan čovjek, imao je barku u luci i alat kojim je raspilio jednu od velikih metalnih bačava u kojima se držalo gorivo za plovila. Ne znam kako su bačvu dogurali po strmoj uzbrdici, no dok sam ja završavala cijeđenje grožđa, djed se već primio novog posla – zelenom bojom za metal je izvana obojio te dvije polovice bačve, a zatim je uz dosta truda i bakinu i moju pomoć izvadio dva mlada oleandra koja su stajala u dnu dvorišta u uskim i očito premalim metalnim posudama. Odgurala sam tačke do malog vrta kojeg više nema a kojeg je djed bio kupio uz kućicu i okućnicu. Danas je na tom mjestu sagrađena zgrada od javnog interesa, a djed nije nikad dobio kompenzaciju za tu parcelu prekrasne plodne crvene zemlje. Lopatom smo nabacali zemlju u tačke, uživala sam u tom poslu kao i u svemu ostalom nakon psihičkih napora prilikom prijelaza iz srednje škole na fakultet i sjećam se da sam tjerala djeda uvjeravajući ga da mogu sama. I mogla sam. Zemljom koju sam dovezla djed je popunio prazninu između gruda koje su okruživale korijenje oleandara i stranica svježe obojanih posuda. No ako sad počnem pričati priču o dva oleandra – jednom koji je sebi odabrala baka i drugom kojeg je posvojio djed – nikad neću biti gotova s ovim postom. Priča je to koja se proteže kroz četvrt stoljeća i u njoj su sudjelovali mnogi, možda nesvjesni njezine važnosti. Zato o tome drugom prilikom. Dva su oleandra stajala u kutu dvorišta i posljednjih godina, kad su jako narasli i pretvorili se u prava mala stabla koja su vapila za više zemlje, često sam žalila što se baka i djed nisu odlučili posaditi ih u malom vrtu pored ulaza u kuću. Zapravo sam tek pripremajući se na pisanje ovoga posta iznenada dokučila očiti razlog zašto je tako bilo. Djed i baka boravili su u kući i zadržavali se u dvorištu. Te dvije biljke bile su ukras njihovog životnog prostora, u dvorištu su ih stalno mogli gledati, diviti se njihovom prelijepom cvatu, brinuti se za zalijevanje i gnojidbu. Mali vrt koji gleda na ulicu, ma kako bio lijep i prikladan primiti te dvije biljke u svoje okrilje, djedu i baki ne bi mogao pružiti toliku bliskost i zadovoljstvo. Stoga su oleandri godinama rasli u polovicama prepiljene bačve razveseljavajući svojom ljepotom sve koji su ondje boravili. Lani se jedan, onaj djedov, osušio, a tata je bakin presadio u vrt gdje se uspješno primio.

Baka je uvijek govorila da su nježni ružičasti cvjetovi ovog oleandra lijepi poput balerina u plesnim haljinicama. A ja se slažem s tim opisom i prilažem dokaz:


Kad se pogleda s onog ljubaznog prozora iz prošlog posta, može se vidjeti taj mali vrt:


U njemu veći dio tla zasjenjuje loza. Uz nju se vidi oleandar, a uz sam rub još dvije biljčice s kojima ću zaključiti ovaj podugački post.
Ružmarin je točno na mjestu gdje ga je djed posadio sredinom sedamdesetih. No to više nije isti grm. Djedov ružmarin počeo se sušiti prije nekoliko godina dok nije sasvim propao pa ga je tata, naš glavni vrtlar, zamijenio novim, mladim grmom. Kako sam ga usput zalila sredstvom za poticanje cvatnje biljaka (kojemu je doduše istekao rok za uporabu, ali se čini da je bilo učinkovito), nagradio me s ova dva nježna plavoljubičasta cvijeta. Ne sjećam se da sam vidjela ružmarin kako cvate pa mi je to pričinilo osobito zadovoljstvo:



Uz sam rub vrta, uza zidić koji odvaja vrt od vanjskoga svijeta (a sjećam se dobro kakvom ga je pažnjom jedan od mirnih i strpljivih domaćih majstora gradio i kako sam uživala gledajući kako lijep i uredan zid od kamenja povezanog sivim malterom, na čijoj sam glatkoj gornjoj plohi kasnije voljela sjediti, nastaje pred mojim zatravljenim očima), posađena je jedna ruža naizgled kržljavog lišća i nježnih, sitnih cvjetova. Prekrasna je ta ruža kad procvate, a posebna je zato jer je donesena s groba djedove sestre koja je umrla od tuberkuloze u cvijetu mladosti. Posebna je i stoga što uvijek izgleda kao da će se osušiti, a pritom hrabro živi dalje i sretnicima koji znaju vidjeti male stvari poklanja nježne sramežljive cvjetove neodoljive pastelne ružičaste boje



koji prije otvaranja pupaju najljepšim i najnježnijim pupoljcima koje sam ikad vidjela


Ili ja to tako vidim zato što sam već godinama tako blizu svemu, da mi se čini da je sav taj prekrasni šareni svijet od neuglednog korijena do raskošnih latica već davno postao dio mene…

Zahvaljujem svima koji su izdržali do kraja priče o biljnom svijetu oko jedne male kamene kuće, za slijedeći post čuvam fotografije s većim motivima.



Post je objavljen 12.08.2009. u 21:27 sati.