Marketing
Gospodo seljaci, zašto bismo vam plaćali i lipu, za nešto što nam ne treba?
U ovo jutrno prvog radnog dana, pregledavam događaje od prošlog tjedna, i konačno sam odlučio napisati samo par riječi povodom prosvjeda poljoprivrednika. Bune se da im je niska otkupna cijena pšenice i traže da im država plati više. To znači, država treba uzeti veći dio od onoga poreza, koji plaćamo od svojih zarada mi građani, i dati njima.
Ja živim u gradu, nemam nikakvog imanja ni rodbine na selu. Sve što mi treba za hranu moram kupiti u dućanu: jedno jaje kunu i pol, koliko-toliko pristojna salama 5 kuna deset deka, maslac, jogurt, kruh - za sve moram skupljati kune, da bih mogao doručkovati.
I sad, razumijem da selo mora opstati, i spreman sam prihvatiti da nešto iz proračuna dobivaju. Međutim, zašto bismo im plaćali ne samo više od tržišne cijene, za ono što nam treba (pšenicu i kukuruz recimo, onoliko koliko nam treba da bi bilo kruha za sve), nego i za ono što nam uopće ne treba - višak, koji proizvode, i koji ne treba nama, a prodati ga možemo samo po pola one cijene, koju njima plaćamo?
Vidio sam jučer u TV Dnevniku neku poljoprivednicu koja se žali: "Mavrović je donedavno bio boksač, danas nas uči, što je poljoprivreda". Nije ipak baš do juče, bavi se time desetak godina, i znam da se godinama trudio i ulagao, prije nego što je počeo zarađivati. Da, žalosno je, da ih on mora učiti, jer su sami navikli lagodno živjeti, te sijati kukuruz i pšenicu svake godine jer je to najjednostavnije, najmanje posla i najmanje znanja potrebno. A uvozimo puno drugih stvari, povrće, voće, svašta se može uzgajati, i zaraditi. Ali treba malo više truda uložiti, rada i znanja.
Prije mjesec-dva, u nekoj diskusiji, kad su se ono bunili proizvođači mlijeka, bila je mislim emisija Otvoreno na TV, pa je opet neki vođa neke seljačke udruge rekao Mavroviću: "Ma što vi tu nama pričate o ekološkoj poljoprivredi, sve mi to znamo, moj djed je tako radio." Time je pokazao, da nema ni elementarnog pojma o čemu se radi, jer ekološka (organska) poljoprivreda nje ni približno naprosto to, da se vratimo na metode naših djedova. Rijeć je o sofistiricanim metodama, gdje se mora puno toga novoga naučiti, jer su tradicionalne metode oplemenjene znanstvenim istraživanjima. Treba više ljudskog rada i znanja, a manje industrije, pa se uštede troškovi za mineralna gnojiva i herbicide. Mavrović se godinama trudio i kroz greške učio, na njegovom sam imanju bio, ali iz priča drugih a ne njegovih znam, koliko su mu se svi posprdno smijali i saplitali na svakom koraku, koliko je problema imao dok posao niej razvio.
O takvim sam stvarima više puta razgovarao i kao novinar pisao, npr. dva intervjua s genetičarom koji je razvio osam sorti pšenice, prof.dr.sc. Marijanom Joštom. Ekološka poljoprivreda snažno raste u cijeloj Europi, potražnja postoji, postoje posebni poticaji, teško je krenuti i treba godine da se dobije certifikat, ali zaraditi se može, Mađarska je prešla deset posto ukupnih poljoprivrednih površina pod ekološkim uzgojem. A ima i puno drugih stvari.
A kod nas vođe seljaka samozadovoljno sjede i posprdo se smješkaju, "sve mi to znamo", a onda sjednu na traktor kupljen u pomoć poticaja pogonjen mazutom za koji dobivaju subvencije i prijete blokiranjem prometa, da bismo im plaćali jer proizvode nešto što nama ne treba. Da pošaljemo viškove pšenice i kukuruza besplatno gladnima u Kongu i drugje, korisnije bi bilo nego da se ovako natežemo.
Gospodo seljaci, mi u gradu, kad od nekog posla ne možemo živjeti, tražimo neku drugu. Ako vam je tako strašno teško - mijenjajte profesiju.
Post je objavljen 10.08.2009. u 07:50 sati.