Slijedeći svetog Pavla, Crkva je oduvijek naučavala da golema bijeda koja pritišće ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez veze s Adamovim grijehom i činjenice da nam je on u nasljeđe predao grijeh s kojim se rađamo svi zaraženi i koji je »duševna smrt«. Zbog te vjerske sigurnosti Crkva podjeljuje krštenje za otpuštenje grijeha, pa i maloj djeci koja nisu počinila osobnog grijeha.
Katekizam postavlja i bitno pitanje o prenošenju posljedica Adamova grijeha za čovječanstvo (Peccatum originale originatum) riječima: »Kako je taj Adamov grijeh postao grijehom sviju njegovih potomaka?« I teološki jasno odgovara: »Cio je ljudski rod u Adamu 'kao jedno tijelo jednog čovjeka' (Toma Akvinski). Tim 'jedinstvom ljudskoga roda' svi su ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom, kao što su svi zahvaćeni Kristovom pravednošću. Ipak je prenošenje istočnog grijeha tajna koju ne možemo potpuno shvatiti. Po Objavi znamo da je Adam primio izvornu svetost i pravednost ne samo za sebe, nego za svu ljudsku narav: popuštajući zavodniku, Adam i Eva čine osobni grijeh, ali taj grijeh zarazuje svu ljudsku narav koju će oni prenijeti u palom stanju. To je grijeh koji će se svemu čovječanstvu prenositi razmnožavanjem, to jest prenošenjem ljudske naravi lišene izvorne svetosti i pravednosti. Zato se istočni grijeh naziva 'grijehom na analogan način', to je grijeh 'naslijeđen', a ne 'počinjen', to je stanje, a ne čin.« Zato se djeca rađaju u nužnosti stanja, ne u slobodi vlastitog čina koji još nisu kadri učiniti.
Razumljivo je stoga: »Iako je svakome vlastit, istočni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu (ta se sklonost zlu naziva 'požuda'). Krštenje, dajući milosni Kristov život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu.«
Otkupljenje i prenošenje posljedica prvog grijeha. Sotona je Adamovim grijehom zadobio stanovitu vlast nad čovjekom koji mu »robuje« (Heb 2,14), iako i dalje ostaje slobodan. »Ne znati da čovjek ima ranjenu i zlu sklonu narav uzrokuje teške zablude na području odgoja, politike, društvenog djelovanja i morala« (KKC 407). S time u vezi dobro je uočiti Ivanov izraz »grijeh svijeta« (Iv 1,29). Izraz označuje negativan utjecaj i zavodljivost ambijenta, grešna stanja manjih i većih zajednica, društvenih grešnih struktura, što su sve i uvijek plod osobnih čovjekovih grijeha. »To dramatično stanje svijeta koji 'leži sav pod vlašću Zloga' (1 Iv 5,19) čini od ljudskog života borbu. Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta je borba započela već od početka svijeta, a trajat će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjega dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoć Božje milosti može postići svoje unutarnje jedinstvo« (GS 13). (...)
Ali zašto Bog nije spriječio da prvi čovjek sagriješi? Sveti Lav Veliki odgovara: »Neizreciva Kristova milost darovala nam je bolja dobra od onih koja nam je demonska zavist otela.« A sveti Toma Akvinski: »Ništa se ne protivi činjenici da je ljudska narav bila određena za uzvišeniju svrhu nakon grijeha. Bog doista pripušta zla da iz njih izvuče veće dobro.« Odatle riječ svetoga Pavla: »Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost« (Rim 5,20). I pjesma Exultet: »O sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja!«
p. Ivan Fuček, "Grijeh i obraćenje"
Post je objavljen 08.08.2009. u 10:00 sati.