Pregled posta

Kako biti pacifist u napadnutoj zemlji: jedan tekst iz 1992.

Kao što sam jučer najavio, prenosim danas moj 17 godina stari članak o dilemama i samoispitivanjima pacifizma. Bio sam ga spomenuo i citirao pasus u članku na Božić 2007..

Napisan je 25-26. svibnja 1992., na hrvatskom. Aktivistica Antiratne kampanje Hrvatske Aida Bagić prevela ga je na engleski. Poslan je u svijet tadašnjom "alternativnom" elektronskom mrežom GreenNet (dio Useneta; pojam "internet" još je bio slabo poznat). Objavljen je pod naslovom Deserters and soldiers in Croatia: or, how can you be a pacifist in a country under siege? u mjesečniku Peace News, glasilu War Resisters International, najstarije pacifističke organizacije, lipnja 1992. Po vijestima koje su kasnije do mene doprle, kasnije je preveden (sa engleskog) na španjolski i talijanski. Jednom sam dobio e-mail iz Čikaga od nekih studenata, koji su na seminaru "prorađivali" moju ispovijed. Koliko vidim, ne može ga se naći na internetu danas (Peace News ima arhivu od 1994.). Iz članka možete vidjeti zašto mi pacifisti uglavnom idu na živce.


O HRVATSKIM DEZERTERIMA I RATNICIMA:
KAKO BITI PACIFIST U NAPADNUTOJ ZEMLJI?

Povodom International Consientious Objectors Day, War Resisters International pokrenuo je inicijativu da se u novinama u Evropi i zaračenim republikama bivše Jugoslavije objavi oglas protiv rata. U oglasu se poziva: "Prekinite taj rat! Odbijte sudjelovati u njemu!" Od vlasti u Hrvatskoj i Srbiji zahtijevaju amnestiju za sve one koji su odbili vojnu službu, koji su odbili mobilizaciju ili su dezertirali, te da ne šalju nove pozive. Pozivaju na odbijanje da se sudjeluje u ratu kao efikasno sredstvo da se on prekine.

Da li je zaista tako? Ovaj tekst izazvao je nedoumice i diskusije među članovima Antiratne kampanje Hrvatske. Prvo pada na pamet primedba da isti tekst ne može bit primjeren i u zemlji koja je agresor (Srbija) i u onoj koja se brani (Hrvatska). Ali to objašnjenje je plitko i moglo bi odvući diskusiju na krivu stranu.

Bit nesporazuma razjasnila mi se kada sam se uspio staviti u položaj onih koji su taj apel pisali. Oni rat doživljavaju kao nešto što se događa negdje daleko, na frontu, gdje se sukobljavaju dvije vojske. Ratove započinju vladari zbog svojih interesa i manipulacijom ili silom mobiliziraju podanike. Običan građanin dobiva "poziv" da ode u rat.

Ovaj rat mnogi u Srbiji doživljavaju upravo tako, naročito u Vojvodini. Rat se vodi na tuđoj teritoriji, Srbiji nitko nije prijetio. Broj dezertera je velik, javno istupaju. Etička dilema je jednostavna.

Za većinu Hrvata, ovaj rat je nešto sasvim drugo. Nisu oni pozvani u rat, nego je rat nepozvan došao k njima, u njihove gradove i domove.

Ratu je prethodila postepena eskalacija krize tokom desetak godina: ekonomsko nazadovanje, socijalna paraliza, gubitak legitimnosti sistema, socijalna anomija, sukobi frakcija unutar političke elite, rast nacionalizama, rast nepovjerenje prema drugim narodima, sve oštrija retorika političkih lidera, demonstracije i diktatura na Kosovu, pojedinačni etnički incidenti, ubrzano naoružavanje svih, težnje odvajanju od "neprijateljskih" naroda, sve češći incidenti…

Pozivi na oružje pojavili su se prvo u Srbiji, još 1987. godine. Od 1989. mnogi politički lideri s oduševljenjem pozivaju u rat. U Hrvatskoj, nakon izbora 1990. na vlast dolazi nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica. Gradi se autokratski sistem vlasti koji, prema lucidnim riječima jednog istaknutog opozicionara, zapravo nije šovinistički i nema ništa posebno protiv Srba: njemu podjednako smetaju svi 'drugačiji'. Iako hrvatski režim nije bio toliko agresivan kao srbijanski, sudjelovao je u prihvaćanju logike da je nasilje normalno sredstvo rješavanja problema.

Svi smo bili svjesni da je situacija loša i da će biti nasilja i mrtvih. Ali vjerovali smo da neće doći do pravog rata, da će situacija biti slična onoj u Sjevernoj Irskoj, na Korzici ili sa crncima u SAD: nasilje je stalno prisutno, ali život teče dalje.

Tzv. Jugoslavenska narodna armija glavni je krivac što je to preraslo u rat. Ona je kriva za užasna, besmislena razaranja, ona je neposredno ili posredno kriva za 90 posto žrtava i 99 posto materijalnih razaranja u Hrvatskoj i sada u Bosni i Hercegovini. Od početka je naoružavala i štitila jednu stranu, srpske ustanike i ekstremiste ubačene iz Srbije, a od sredine prošle godine otvoreno je stala na njihovu stranu i krenula u agresiju na Hrvatsku.

Od tog trenutka situacija se drastično promijenila. Jedan dio mladih Hrvata pobjegao je iz zemlje prije toga. Nisu iskusili užas koji je postao dio naših života. Mnogi koji su otišli nisu mogli shvatiti kako su njihovi prijatelji koji su ostali nakon dva-tri mjeseca stupili u vojsku, neki čak i dobrovoljno.

Agresor se sručio na Hrvatsku razarajući sve pred sobom bez ikakve vojne logike ("normalni" cilj rata bilo bi osvajanje, a ne razaranje). Tvrde da je Vukovar srpski grad, a do temelja su ga razrušili. Agresor razara stanove, privredne objekte, crkve, biblioteke. Primjenjuje taktiku "spaljene zemlje" i "čišćenja terena" od svih Hrvata i drugih ne-Srba. Na danas okupiranim područjima više praktički nema živih Hrvata, njih oko 300.000 moralo je pobjeći.

Suočili smo se sa užasom, suočili smo se s ludilom, suočili smo se s koncentriranim zlom. Da sam vjernik, mogao bih govoriti o djelu Satane i to bi mi olakšalo život.

Objašnjavajući ovu situaciju ljudima iz inozemstva, koristio sam analogiju sa Poljskom i Njemačkom uoči drugog svjetskog rata. U Poljskoj je na vlasti bio vrlo antipatičan autoritarni režim, ali u usporedbi sa nacizmom to je bila šala. Kada je Hitler napao Poljsku bilo je očito tko je agresor i demokratska Evropa digla se u obranu napadnutog, a Poljaci koji su se do tada suprotstavljali režimu (npr. komuniti) postali su vatreni patrioti.

Hrvati nisu "pozvani" u rat, rat se sručio na njh. Bombe su počele padati na njihove kuće, bili su ugroženi životi njihovih bližnjih. U kritičnim mjesecima lanjskog ljeta najveći teret obrane ponijeli su ljudi koji su se pred neposrednom opasnosti sami organizirali. Primjerice, u Vukovaru je nekoliko bogatijih građana svojim novcem kupilo nekoliko tisuća automatskih pušaka i drugo oružje i time omogućilo tromjesečni otpor. U tekstu Vukovarac: Ispovijed veterana, objavljenom u glasilu ARKzin broj 5/6 (svibanj o.g.) borac koji je sve to proživio priča:

»Osjetilo smo, ni Zagreb nam nije bio prijatelj. Svi znaju da smo osjećali kako smo napušteni. A Zagreb smo doživljavali kao neprijatelja, jednako lukavoga. Jedino, četnici su nam bili pri ruci. Što smo mislili o onima koji nam, ni poslije javnih traženja, nisu slali protuoklopno oružje, možete misliti. Mi smo više od mjesec dana branili grad tako da smo puzali do njihovih ubijenih da bismo uzeli par metaka.«

Država je bila u kaosu, a redovna mobilizacija započela je tek početkom jeseni. Tek početkom ove godine formira se redovna Hrvatska vojska. Oko 30 posto pozvanih ne odaziva se na mobilizaciju, ali za sada nema atmosfere masovnih progona i represije. I dalje postoje neregularne formacije kao što je HOS, stranačka vojska Hrvatske stranke prava.

U takvoj situaciji, mnogi protivnici rata i kritičari vlasti promijenili su stav i otišli u vojsku. Ali oni nisu, bar ne nužno, promijenili i svoja uvjerenja. Nisu prihvatili oružje u borbi za velike riječi, nego u obrani svojih bližnjih. Ovo je najbolje izrazio moj stari prijatelj Deni, u tekstu Kako sam ubio dvojicu objavljenom u ARKzinu br. 4 (veljača 1992).

»Ratujem na strani Hrvatske; ne zbog teritorija, ne zbog mlade demokracije, ne zbog lidera, ne zbog barjaka, ne zbog mržnje. U ovaj rat ušao sam dobrovoljno. Zbog humanističkih načela kojima sam indoktriniran (da li ratnik može biti humanist?), zbog svih onih (…) koji su agresivno napadnuti, izvrgnuti progonu, masakru, ubijanju, zbog onih koji pate, plaču i preklinju. Zbog onih na drugoj strani, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, koji su protiv svoje volje uvučeni u ovaj rat, koje su drugi natjerali da postanu ubojice, palikuće, ljudi dostojni prezira.«

Deni sebe opisuje ovako: »genetski Hrvat, osjećajem Jugoslaven i kozmopolit, komunist, simbolički vezan za petokraku«. Poznam ga otprije pet-šest godina kao mladog radnika i borca za radnička prava. Komunist je na način radničkih lidera starih vremena. Odavno je u vojsci, zadnja dva mjeseca nemam nikakvih vijesti, ne znam da li je živ.

Suočili smo se sa užasom, suočili smo se sa ludilom. Možda se, ranije, moglo nešto učiniti, ali došao je trenutak kada se bez oružanog otpora više jednostavno nije moglo. U Hrvatskoj vojsci danas možete sresti ljude koji za sebe sasvim ozbiljno kažu da su pacifisti. Dapače, među vojnicima često možete naći više razumijevanja za mirovnjačke ideje nego u civilnim strukturama vlasti.

Najbliži mojoj kući je front na rijeci Kupi, 30 do 40 kilometara daleko do Zagreba. Redovne linije prigradskog autobusa voze do nekoliko stotina metara od prve linije fronte. Mogu li pozvati vojnike koji drže obrambene položaje da »odbiju sudjelovati u ratu«, kada znam da su s druge strane rijeke sva hrvatska sela spaljena, kada su hrvatske izbjeglice već gotovo godinu dana u zagrebačkim hotelima, studentskim domovima, sportskim dvoranama?

Ne, ja to ne mogu. Mi živimo sa ovim ratom, on je oko nas i u nama bez obzira nosimo li oružje ili ne, nemoguće je odbiti da sudjeluješ. To je nemoguće razumjeti, morali biste živjeti sa nama da to shvatite. Wam je ovdje već mjesec i pol i počeo je ponešto svhaćati.

U ovoj tragičnoj situaciji svatko mora napraviti svoj individualni, egzistencijalni izbor, ne postoje nikakva opća etička načela koja bi nam mogla reći što da radimo. Svatko će pred vlastitom savjesti odgovarati za sve ono što je učinio ili nije učinio, nitko nije ostao "nevin". I tu vidim jednu od ključnih zadaća pacifista u Hrvatskoj danas: predočiti ljudima da ludilo, užasi i demoni nisu samo na protivničkoj strani, kao što i fašizam nije postojao samo u Njemačkoj i Italiji. Suočiti se sa ludilom u nama samima i stvarati situaciju novog zajedništva u kojem ćemo ga moći suzbiti.

Spomenuti vukovarski veteran priča: »Mi smo u ovom ratu svi podivljali. I oni i mi. Oni više, jer su za ludilo imali više goriva, jer im se ludilo sistematski serviralo. I pazi, ovo nije rat Srba protiv Hrvata. Ni Srbije protiv Hrvatske. On to bar nije bio uVukovaru. (…) Na vukovarskoj strani, među suborcima, bilo je Srba, ljudi iz ulice, koji su tukli po Srbima jer su shvatili da oni žele uništiti Vukovar, dakle i sve njihovo.«

On je uvjeren u opravdanost svoje borbe, ali nije postao fanatik. Na kraju razgovora, na pitanje »A Bog? Ne kažu li da je ovo i vjerski rat?« odgovara nakon poduljeg oklijevanja: »Koliko sam toga uradio, nikad mi neće biti oprošteno.«

Autor intervjua u ARKzinu kaže o čovjeku s kojim je razgovarao: »Najstrašnije je od svega to da je on bio i ostao sasvim običan čovjek.« Običan čovjek koji će morati živjeti s tako strašnom dilemom. Ludilo je u svima nama i sa njim ćemo se morati suočiti, inače će nas uništiti i postat ćemo jednaki onima koji su nas napali, ljudi (i narod) dostojni prezira.

Simptomi te bolesti vidljivi su posljednjih mjeseci u Hrvatskoj. Ljudi na vlasti sigurni su u svoju istinu, sigurni su u svoju sposobnost da odrede pravdu i krivicu. Samo obični ljudi, pacifisti i veterani, moraju živjeti sa svojim sumnjama.

O bolesti koja je zahvatila i ljude na vlasti svjedoči i činjenica da oglas koji je spomenut na početku nismo uspjeli u Hrvatskoj objaviti. Predali smo ga u "Danas", liberalni i navodno nezavisni tjednik, uplatili smo za objavljivanje unaprijed, ali nisu ga objavili jer im se tekst nije svidio. U Beogradu, objavljen je u nezavisnom tjedniku "Vreme". U Hrvatskoj se danas uništavaju zadnji ostaci nezavisnosti medija, nikakve sumnje nisu dopuštene. Naša borba tek sada počinje.

Post je objavljen 06.08.2009. u 13:08 sati.