Konačno slobodna.
Sretno tapkam po stazi između nemira i ljepote, tamo negdje na sredini nečeg dalekog.
Osjetila sam ushićenje koje mi donosi život i zanosno zamahujem pogledom
preko cijele livade mogućnosti.
Osjećam se rođeno.
Iako do sada nisam bila mrtva.
Nekako u polusnu ležim na travi koja mi polako dodiruje srce i škaklja
tople tabane milim dodirom.
Stapam se s prirodom.
Odavno sam otkrila ono što mi je trebalo.
I veselim se kad znam da je današnji dan i bilo koji nadolazeći dan, nečiji.
Jer razne stvari u životu znaju obasjati pravu točku i pokrenuti čitavu lavinu osjećaja.
Sreća je kad prigrlimo neželjeno, okusimo nepotrebno i zavolimo odbačeno.
Mi, kao osobe možemo potpuno rasti u miru tek kad oprostimo ono nešto iz prošlosti.
Jer kraj često nije onda kada mi to odredimo.
Priča uvijek ima više od jednog poglavlja.
Naša je završila prije vremena, ali u svakoj od priča postoji nastavak.
Koji netko gura naprijed, a to ne moramo biti mi.
Kada bih mogla zagrliti vrijeme koje sam tada osjetila, ugušila bih ga u vodi.
Danas, kad stavljam prste ispod mlaza srebrno hladne prozirne vode,
osjećam početak onog starog, vraćanje djeteta u prošlosti.
Jer to dijete je rijetko bilo pušteno na slobodu.
I sad slobodno diše i kola našim venama.
Puls mi ubrzava svakim udisajem.
Spuštam se lagano niz rijeku i tonem prema novim počecima.
Kad volimo moramo se potpuno predati nečemu što nam je važno.
Jer ljubav nije samo osjećaj, a nije niti trenutačna svijest.
Jer ona postoji Sada i Zauvijek, dok mi imamo određeni vijek trajanja.
Zatvaram ti vrata i grlim sve nove uspomene.
Svaka pjesma koja me sada podsjećala sa suzama, sada me osmijehom tjera dalje.
Svaka priča davno napisana, nikada nepročitana je bačena niz rijeku koja skamenjuje
sve u njoj dato i oduzeto.
Osjećam se kao da sam ponovno nevina.
Vraćeno mi je sve oduzeto prije tebe i sa tobom.
I sada konačno uspijevam izdahnuti sav otrov iz srca.
Ponosna sam na sebe, zanemarujem sve ono daleko.
Nadam se da onaj trenutak u kojem čovjek spozna sebe i svoju ostavštinu bude zapisan duboko u budućnost.
Jer jednom kad dođem i zagrlim tvoje srce toplinom svojih uspomena.
Znat ću da sam preboljela nešto dugotrajno, otpustila nešto bolno i otvorila nešto novo.
U tom trenutku, osjetit ćeš me kraj sebe, iako ću ja biti miljama daleko,
u nekom drugom naručju,
na nekom drugom sjedištu,
sa nekim drugim srcem u nekoj drugoj priči.
I zaboravit ću sve prošlo i prigrliti sve buduće.
Jer regeneracija koju toliko volim, bit će nepotrebna.
Taj trenutak bit će preokret i napokon će ljudi koji pokreću Zemlju,
osjetiti utrobu nje same i proplivati u mjesto gdje se nebo i more spajaju u krajolik svitanja.
Postoje mjesta gdje je sve vječno, ali mi nismo njima pripadali.
I dobro znaš da ja znam krenuti dalje i zaboraviti tebe kao Njega,
ali ti ćeš uvijek osjećati prizvuk prošlosti koji će slabašnim tonom minuti u rajska mjesta
gdje je Bog pri stvaranju sakrio Pakao.
Ne zamjeri, uzimam ono što je moje i napokon dišem.
Otkrila sam svoju sreću i pronaći ću svog Stranca,
sa ili bez tebe.
Još uvijek sanjam kako bacam vodu na branu u kojoj već ionako tonemo Mi kao neželjena prošlost.
Miris cvjetnog opijuma, žutih gerbera i plavih ljubičica
vraća me na početak mene same
i dopušta mi da otkrijem ono što je čovjek odavno napustio, predugo želio i zauvijek zaboravio.
Vaša Vesela:)*
Post je objavljen 05.08.2009. u 16:23 sati.