Nakon što je čudesno nahranio mnoštvo u pustinji, Isus se povlači u osamu na molitvu, a svoje učenike šalje lađom preko Genezaretskog jezera na drugu obalu. Isus je u molitvi proveo skoro cijelu noć. Oko tri sata pred jutro dolazi k učenicima na lađu hodeći po vodi. Lađu su zahvatili valovi jer bijaše protivan vjetar. Kad vidješe Isusa kako k njima dolazi hodajući po moru učenici se prestrašiše. A On ih odmah ohrabri govoreći:“Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“
Dalje čitamo kako Petar prihvati ovo Isusovo ohrabrenje te mu reče:“Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi“, a Isus mu jednostavno odgovori:“Dođi“. I krenu Petar, iziđe iz lađe i hodaše po vodi. Dok su njegove oči gledale Isusa noge su čvrsto hodile po vodi, ali kad mu pogled izmaknu na valove koji su ih okruživali prestraši se i počne tonuti. I zatim krik:“Gospodine, spasi me!“ A Isus, uvijek prisutan i spreman pomoći, odmah pruži ruku spasa. I upita Petra: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“
Čitajući Evanđelja nailazimo na mnoga mjesta gdje Isus svoje učenika naziva malovjernima. Oni često padaju pod utjecaj svoje vlastite tjeskobnosti i malo prostora ostavljaju povjerenju u Boga. Pa i onda kad je vjera i prisutna, ona ih ne obuzima potpuno jer ih briga i strah još uvijek tjeraju u malovjernost. U današnjem čitanju evanđeoskog odlomka, vidimo da je Petar odložio sumnju i malovjernost tek nakon što je prihvatio Isusovu ruku i osjetio Njegovu nazočnost. I tada zajedno s drugim učenicima ispovijeda svoju vjeru govoreći: „Uistinu, ti si Sin Božji!“
Čitajući ove retke i razmišljajući o njima svatko od nas se može lako staviti na mjesto Petra i ostalih učenika. Zar nam svakodnevnica i prečesto ne sliči na uzburkano more i ne biva li lađa našeg života udarana protivnim valovima? Ti valovi su kušnje koje se očituju na razne načine i u raznim situacijama i potrebama. Dolaze do izražaja kroz naše fizičke, emotivne, psihičke i sve druge potrebe. Često nam izgledaju toliko protivne onome što u konkretnoj situaciji želimo i čemu se nadamo. I kada vidimo da nije onako kako smo očekivali da bi trebalo biti uspaničimo se. Javljaju se razni strahovi, tjeskobe, brige i naprosto ne znamo gdje je izlaz i što je ono ispravno što bi trebali učiniti. Pogled nam bude usmjeren na probleme s kojima se suočavamo. Ti problemi uistinu znaju biti i te kako veliki. Ali isto tako često nam zbog našeg uznemirenja izgledaju još i veći nego što u stvarnosti jesu. Na žalost, nerijetko u takvim situacijama zaboravimo na Boga. Zaboravimo podignuti svoj pogled na Njega i od Njega tražiti i očekivati rješenje. Doduše, možda i napravimo nekoliko koraka u vjeri, ali kada se valovi kušnji podignu još više onda nas preplavi malodušnost i tonemo. A vjera traži pouzdanje, vjernost, poslušnost, nadanje i čekanje. Ona traži onaj iskorak iz lađe i hod po vodi s pogledom uprtim u Trojedinog Boga. Boga Oca, Boga Sina, Boga Duha Svetoga! Samo u snazi Božjoj možemo biti pobjednici u kušnjama života. Sveti Pavao kaže: "Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti." (1 Kor 10, 13).
Vidjesmo kako Isus dolazi k učenicima hodajući po vodi. Za Njega nema ni vremena ni prostora. Njemu nisu potrebna nikakva prijevozna sredstva, ceste ni aerodromi, putovnice ni vize da bi došao k nama. On dolazi tako jednostavno. Dovoljan je iskreni poziv srca: Dođi Gospodine Isuse Kriste. Dođi u moj život. Gospodine, spasi me! Neka Tvoja snaga upravlja lađom moga života. Neka moj pogled uvijek bude na Tebi Gospodine. I kada se dižu najveći valovi jačaj moju vjeru Gospodine!
Ljiljana
Post je objavljen 04.08.2009. u 16:52 sati.