ne očekujem da uopće bilo tko čita moje postove, jednostavno imam potrebu pisat svakakve gluposti koje su u mojoj glavi. Čovjek bi pomislio da sretnija ne mogu bit, pogotovo sad kad imam praktički ono što mi je najvažnije u životu. LJUBAV!!! al očito nije tako... istina je da mi je on otvorio srce, sama sebi sam naučila pokazivat osjećaje koje sam prije potiskivala i nisam znala da čovjek može osjećat. počela sam osjećat sreću, ljubav, radost, a isto tako naučila sam izražavat i tugu, jad, osamljenost. naučio me da pokazujem i izražavam svoje osjećaje koje sam prije potiskivala duboko u sebi. sad mi on znači sve, znam da i ja njemu toliko značim i da se uvijek mogu oslonit na njega. dokazao mi je to već tisuću puta... ali svejedno me nešto lovi i kopka. jednostavno... strahujem da ću ponovno ostati sama. nemam razloga sumnjati u njega, niti u sebe, ali to me izgriza iznutra. vidimo se jednom tjedno, u početku mi je to bilo dovoljno. sve do sada... sada ga želim sve više, znam da ga sad iskreno volim. ne želim se vratiti na stare puteve koji vode u propast. mislim da još uvijek nisam svjesna koliko su znažni ti osjećaji i potreba potreba za njim... možda to nadilazi sve granice moje svjesti... je li to moguće? je li moguće da ni sama nisam svjesna koliko mi znači????
Post je objavljen 04.08.2009. u 16:28 sati.