Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/boric

Marketing

BELI ORLOVI,RATNI ZLOCINCI(DRAGOSLAV BOKAN,VODJA BELIH ORLOVA,PARAVOJNE FORMACIJE SA HRVATSKOG(RATNI ZLOCIN U VOCINU,NPR.)I BOSANSKOG RATISTA-MI SMO FUNKCIONISALI PO PRINCIPU VITESTVA I SOLIDARNOSTI!

ZORAN FILIPOVIC-DNEVNIK SMRTI

16.XII 1991.

Usli smo u Vocin,selo udaljeno dvadesetak kilometara od Podravske Slatine.Ono sto sam tu vidio necu moci zaboraviti cijeli zivot.Zauvijek ce mi u sjecanju ostati stravicne slike masakriranih tijela staraca,razbacanih po cijelom mjestu.Vec kod Mikleusa,gdje se silazi s magistralne ceste i nastavlja lokalnim putem,pocinju prizori strave.Selo Cetekovac,gdje je jos u rujnu pocinjen stravican pokolj,uvod je u pakao.Demonska predigra za slike koje ce uslijediti u Vocinu.
Maglovit,siv i hladan,pakleno hladan dan.Nije se vidjelo daleko,mozda tridesetak metara.Dok vozimo niz put,iz magle ranog jutra,lijevo i desno od nas,izranjaju spaljene kuce,crne i turobne.Ovi nekad neciji domovi sada bude jezu.U cijelom prizoru nigdje boje.Kuce crne,sve ostalo sivo.
Red po red spaljenih crnih rusevina otrgnuo bi se iz magle,unio nam se u lice i nestao iza nas,da bi njihovo mjesto zauzele nove,koje su,bojao si se,dolazile u beskonacnom nizu.
Na cesti,pokraj ceste,u dvoristima,ubijene zivotinje.Krave.Svinje.Konji.Psi.
Leze smrznute i ukocene tamo gdje su nekada zivjele i gdje ih je smrt zatekla.Uz cestu porusena stabla,bivse barikade sad maknute ustranu.
Nigdje covjeka.Samo njegovi tragovi.U prizorima zlocina.Od Cetekovca do Vocina luta napustena stoka u potrazi za hranom.Dva konja tumaraju smrznutim poljem.Kada se vozi glavnom cestom,do sredista sela sve je naizgled u redu.Nema spaljenih kuca ni na cesti rupa od granata.Nikakvih
vidljivih tragova borbe.Lijevo od puta,uz rijeku,prema mostu,spaljena autobusna stanica i buffet.Na maloj terasi iza njega prsti i ledi se u letu mlaz vode iz puknute cijevi.Oko njega izgorjele stolice,stolovi i cadjave case,pod caklinom leda.
Posli smo putem desno,prema samoposluzivanju.Odatle negdje vodi drvored,ono sto je od njega ostalo.Put je zasut granjem i neeksplodiranim minama.Treba dobro paziti da se za neku slucajno ne zapne nogom.Kraj drvoreda gubi se u magli.Tamo je bila crkva.Katolicka.Cetnici su je koristili kao skladiste municije.Za mjestane Hrvate to je bilo svetiste Majke Bozje.Dolazili su ljudi iz cijelog kraja,jednom na godinu,kada je zupna svecanost.Jedna od najstarijih crkava u tom dijelu Hrvatske.Ni kamen na kamenu od nje nije ostao.Digli su je u zrak sa svom municijom koja je u njoj bila.A bilo je mnogo.Vidi se po onome sto je razbacala eksplozija.
Vratili smo se do sredista sela i produzili putem uz potok.Kod pravoslavne
crkve susreli smo kamion kojim su po selu skupljali leseve masakriranih Hrvata.Starci i starice prerezanih vratova i sjekirom u znaku kriza razbijenih lubanja.Cesto su im bile ruke vezane,a cesto i odrezane udarcem sjekire ili otpiljene motornom pilom.I ruke i noge.U jedne je zene lice bilo potpuno ljubicasto.Nju su,cini se,zadavili.Kamion je bio pun.
U pozadini,kao scena,pravoslavna crkva.Duhovnom ocu pravoslavne pastve gardisti su pod krevetom pronasli automatsku pusku.Na njegovoj crkvi nijedan prozor nije razbijen.Kao,uostalom,ni na jednoj srpskoj kuci.
Hrvatske su pogodjene barem jednom tenkovskom granatom,ako vec nisu zapaljene.
Hrvatske su kuce uglavnom oko katolicke crkve.U jednoj od njih,u ulici sto vodi pored crkve,zivio je bracni par Medved.Mirko i Elizabeta Medved bili su taoci puna cetiri mjeseca,kao uostalom i svi Hrvati koji su ostali.Cetnici
su ih koristili kao roblje koje je za njih radilo,brinulo se za hranu i ogrjev,
cistilo im i pralo.Kada su odlazili,Mirka Medveda su ubili na pragu njegove kuce.Vise im nije trebao.Pokraj stare kuce Medvedovih sin je sagradio novu,komfornu katnicu.U kuci smo nasli puno uniformi i obuce JNA.Na cizmama izuzetno malog broja gospodja Medved,koja je bila uciteljica u seoskoj skoli,prepoznala je potpis svog kolege,takodjer ucitelja.
Nesto povise,na brdu,stradala je obitelj Simic.Njih troje.Baka je zaklana u svome krevetu.Bila je nepokretna.Na jastuku velika lokva krvi.Drugo dvoje zaklani su u kuhinji na podu.Lokva krvi na linoleumu skrutnula se u krvavu ledenu plocu.Imali su oko sezdeset godina.Baka je imala sedamdeset osam.Poslije pokolja bacili su ih u rupu iza kuce.Stari Ivan Simic imao je svezane ruke.
Nize od kuce Simica,na krizanju seoskih puteva,raspelo,Isusa su rafalima iz strojnice gadjali u grudi.Netko mu je na kriz dodao veliki hrvatski barjak.Na zastavi su cudne mrlje.Vjerojatno je negdje bila zakopana dok su cetnici boravili u selu.U podnozju raspela velika kucna ura i pregrst jugoslavenskih novcanica.Cini se da je neki od pripadnika BELIH ORLOVA u zurbi ostavio ratni plijen i placu za pocinjena zlodjela.
Posli smo za kamionom u Podravsku Slatinu,kamo su tijela prenesena.U mrtvacnici na groblju vise nema mjesta.Dvadesetak metara dug hodnik prekriven je lesevima i dijelovima tijela.Nijedna zrtva nije ubijena na isti nacin.Jedan je covjek,sada pougljenjeni les s lisicinama na rukama,bio prvo kastriran,zatim mucen na razne druge nacine i naposljetku spaljen.
Na desnoj nozi,ogoljenoj do kosti,jos mu je Adidasova tenisica.Negdje su pronadjeni samo dijelovi tijela,negdje samo tijelo bez udova i glave.Neki su zaklani nozem,drugi ubijeni sjekirom ili krampom.Nekima je samo vrat prerezan,drugima razmrskana cijela glava.Kakav je bio grijeh ovih ljudi da su morali umrijeti na takav nacin?Tu vise nema mjesta za nova tijela.Voze
ih u Medicinski centar i slazu u hodniku na pod.Momci koji ih istovaruju svako malo trce u stranu i povracaju.
Prenocili smo u Podravskoj Slatini.Djuka,moj kolega sa studija,pokazuje
mi video-snimke od proljeca kada je u Vocinu gostovao Jovan Raskovic,
duhovni otac Srba u Hrvatskoj.Vec tada je sve bilo jasno,za onog tko je htio vidjeti i cuti.

17.XII 1991.

U Vocinu je otkrivena jos jedna grobnica,u polju prije ulaza u selo.Viktor Stupan govori:
-Doveli su njih cetvoricu na tu livadu izvan sela i dali im lopate da sebi iskopaju grob.Kad su zavrsili,ubili su ih jednog po jednog i bacili u jamu.
Na mjestu gdje su ubijeni,petnaestak metara od jame,smrznuti crveni potocic,krv ubijenih.Zemlja je tvrda i nije lako kopati.Momci se stalno izmjenjuju.Vec je na tridesetak centimetara od povrsine iz zemlje izvirila jedna od zrtava.Onda je otkopana ruka.Zrtva je bila krupna.Na nogama gumene cizme,obucen u plavo radnicko odijelo.
-To je moj Vlado-rekao je Viktor Stupan.
Stajao je povise ljudi koji su otkopavali.Nije vise nista rekao.Stajao je nijem
i gledao kako mu se iz zemlje pojavlujje sin devetnaestogodisnjak.Oci su mu bile suhe,crvene i natecene.I suze su mu presusile poslije dugih dana plakanja.
Kako se koja zrtva otkopa,prenesu je na deku i odnesu na kamion,onaj isti koji je i jucer vozio.Otkopane su sve cetiri zrtve.To su:Goran Salac,
Drago Ivankovic,Ivica Bono i Vlado Stupan.

Post je objavljen 04.08.2009. u 02:07 sati.