Sanjala sam da me ljubi dotični umjetnik. Na svoj svojstven, umjetnički način, ako postoji način na koji to umjetnici ljube i ako uopće smijem nazvati ga umjetnikom. Bio je to kratak san, kratak dodir usana, kratki treptaj, a onda sam se probudila, očito moja i ovako izmučena duša nije mogla podnijeti toliku količinu života u jednom – zamišljenom – dodiru. Bio je drugačiji nego li što uistinu jest, ako smijem odrediti kakav je tko. Ne dušom, izgledom. No imao je one iste plave oči. Znate kakvi su ljudi u snovima – nisu kao u stvarnosti, ali ipak su oni. No imao je iste plave oči i po njima sam ga prepoznala, jer bio je to onaj pogled koji ne bi mogla zamijeniti ni za tisuće drugih, znate već – oni pogledi koje dobijemo samo nekoliko puta (ako smo te sreće) u životu i onda nas dalje uspomena na njim može grijati i više nego li je potrebno da preživimo.
Bio je to u principu tako glup san, ispunjen besmislenim dijalozima, pa čak i kornjačama (uistinu ne znam što su kornjače tu radile, ispričajte moju bolesnu maštu ako možete) i bombama, tučnjavom, borbom unutar mene same. Nije to uopće bio lijepi san. Bio je to san u kojem sam se utapala, primila udarac, san u kojem me boljelo.
Bio je to san kojeg sam već jednom sanjala, prije dosta godina, a sad mi je došao ponovno.
Naposljetku, bio je to san u kojem sam se, suočena sa svojim najvećim strahom, sjetila njega i zazvala njegovo ime. Umjetnički se pojavio ondje i oslobodio me upravo tog najvećeg straha. Uistinu, ponekad vam ne treba ništa više.
Post je objavljen 03.08.2009. u 10:02 sati.