Ponekada se neke stvari prikradaju podlo i polako tako da ih ni ne osjetiš, tiho tapkaju oko tebe, pomalo se uvlače kroz pore, ne prebrzi niti prejako, tako polako da u jednom trenutku trepneš i osjetiš stisak oko srca i laganu mučninu u stomaku, na licu samo zbunjenost i nevjerica. Osoba koju poznaješ dugo, dugo vremena i koje nikako nije bila bitna u tvom životu odjednom izaziva nelagodu, ali pogled leti na to lice, iznova i još brže se vraća. Tijelo prestaje slušati i lagano drhturi, kao da mu je hladno, treska se, možda ponekada i primjetno, koljena klecaju i nikakvi mentalni napori ne mogu dovesti u red tu količinu adrenalina koji kola, izvodi salta i sasvim se neprimjereno zabavlja.
Želiš biti pored tog nekoga, ali ne znaš kako da dođeš blizu jer ne želiš ići tamo, ali si ne možeš pomoći...glava kaže ne, noge drhturavo hodaju tamo bliže gdje je teže udahnuti, ostati priseban i sabran... napor, napor.
Onda se postavlja pitanje: što sam previdjela? Da li se događa nešto što nisam shvatila, da li su mu pokreti blaži u mom prisustvu, smiješak veći, oči svjetlucavije...još veća zbunjenost, razmišljanje i misao: da... ali je li to moguće?...je, istina je, nešto se događa jer osjetim elektricitet kada smo u radijusu pogleda i panika. Za boga miloga, da li to osjeti i primijeti i još netko??! Gledam okolo, pomno, pozorno, svatko brine svoju brigu, ili mi se barem tako čini. Ali sada je već očito...
Ipak u svemu ovome niti jedna riječ nije izgovorene...hrpe riječi su izgovorene, ali one ne znače ništa, ne govore ništa. Odlazak i odlučna odluka o sređivanju glave, misli i tih emocije koje bjesne kao oluja i udaraju o snažno da probiju van.
Ležim u krevetu, uvjerena da su mi oči zatvorene i iznenađena shvaćanjem da su širom otvorene, da zurim u tamu, lomim se između onoga što želim i želim. Želim i želim da ne želim. U tom trenutku znam da sam počela gubiti bitku i da bi mogla izgubiti rat.
Trenutak kada smo sami, ali i dalje stranci, poznanici, negdje i riječi izlaze, neke sitne, ali ipak i netko dolazi. Trenutak je srezan, posjetitelj priča svoje, a svako uz svoju pomalo bolnu grimasu moli boga da ode. Gledamo se nemoćno i odustajem za ovaj puta, bježim, sa osjećajem straha i pobjede, da to je to. Slijedi udarac, a što sad, što će biti sad?
Vrijeme se rasteže, sve se događa i ništa se nije dogodilo. Postajem slijepa, gluha i zbunjena...kako priznati nešto što jedva priznajem sebi? Kako reći nekome da se nešto događa kada je to samo vilenjački prah zasvjetlucao i nestao bez dokaza postojanja osim što znaš da je stvaran... i sanjaš da je stvaran...
Slučajni susreti više nisu samo slučajni već ispunjeni nadanjem i razmišljanjem kako da ih pogodim i da ostanem cool, da se ne treskam, da ne svijetlim i da uspijem zadržati oči na mjestu gdje ja želim, nekako ih moram zauzdati i čitam novine, iz dana u dan ja čitam novine. Da, da, tamo svašta strašno piše, prelazim po redovima dosljedno i shvaćam da nisam pročitala ni slova, mozak je prazan.
Nekakvi razgovori se vode u vezi jednog događaja i hoću li ja biti tamo i on isto to govori, ali kada, kako i gdje među svom tom hrpom ljudi ostaje nedorečeni, neizrečeno.
Čekanje, nadanje, vrijeme prolazi, stotine ljudi okolo, podignem pogled i vidim taj osmijeh. Pozdravlja, malo komentira i staje malo dalje jer moji i njegovi nemaju ništa zajedničko osim mene. Strpljen, spašen mic po mic manevri, koristim gužvu da budem pomaknuta, pogurana do mjesta gdje želim biti i evo me napokon sam tu kao slučajno dospjela iako oboje znamo da je to samo laž, predstava za mase. Pokušavamo voditi razgovor i u svoj onoj buci vrištećih i raspjevanih glasova uspijevamo pričati, jedno drugome na uho, blizu, jako blizu u dometu daha na vratu, kosi. Stvari se polako približavaju kraju i odlučujem istresti sve,on stoji ispred mene, spuštam glavu, rumenim i vireći kroz trepavice zbunjeno kao mala djevojčica kažem: Ti se meni sviđaš. Udahnula sam i zadržala dah. On kaže: I ti meni isto i sagne se i poljubi me. Izgubila sam se u vremenu i prostoru, nisam čula ništa, osjetila ništa osim njegovog poljupca i toplog dodira. Kada smo se razmakli uzeo me je za ruku i izveo van u noć.
Post je objavljen 30.07.2009. u 23:58 sati.