Marketing
POKAJNIK
Nisam birala mjesto u crkvi. Išla sam za nekim. Preda mnom je bio mali sjedi mršavi čovjek pogleda uprtog u glavni oltar. Kakav li je sve teret na njegovim leđima?
Pogrbljen je i za vrijeme stajanja čvrsto se drži za klupu.
Za vrijeme mise često mu se otme uzdah kao kroz plač: ''Isuse moj! Isuse moj!''
Ah… pomislim… ovaj Isusa u srce dira.
Kako bi Isus moga biti ravnodušan na ove jecaje.
Je li u potrebi ili je samo pokajnik – ne znam.
Ali znam da Isus ne može biti ravnodušan prema ovom čovjeku. Jednostavno ne može.
Jer da sam ja kojim slučajem na Isusovu mistu ovaj ne bi otišao kući tužna lica.
Moram ga slijediti do izlaznih vrata i reći mu nešto… mislim… moram…
Jer svi smo mi ponekad na Isusovu mistu.
Isus to i želi - da mi malo uzmemo tu ulogu i budemo - On.
I razmišljajući o ovom čovjeku shvaćam bolje svećenike koji ispovijedaju.
Kad im dođe neko ovakav raskajana srca kako da im ne požele skinuti teret i tako biti na Isusovu mjestu…. kako da ne bude sretan što mu Isus dopušta da u njegovo ime otpušta grijehe, udjeljuje mir…
Ako nas može tako dirnuti nečiji jecaj kako li tek Isusa dira…
Isuse, hvala ti, jer znam da nisi ravnodušan na ijednu iskrenu riječ koju ti upućujemo.
Otvori naša srca da pred tobom budemo – ono što jesmo –
Jer upravo ti se takvi najviše sviđamo
Post je objavljen 08.07.2009. u 09:45 sati.