-> .dio prvi. <-
Znaš, to ti je ono kad osjetiš da u tebi ima čovječnosti.
I kad se sjetiš da sva djetinja lica jednom odrastu.
Osim Petra Pana. Moj alterego je Petar Pan.
To sam sad samo izmislila, zanimljivo je, zapravo.
Na kraju smo ipak ostale mi, koje smo tu, uz.
One nevaljale, odvratne, neodgojene.
Ne zaboravljam. Sve i ništa i opet sve i sve i sve.
Ali ipak ništa, naposljetku. Ništa eN, ništa.
Ni dobro ni loše. Ni Dobro.
Zato tu sam, koliko me god prezirala.
Možda samo želim pomoći, olakšati, ublažiti.
Iskreno, ne znam koliko je to moguće.
Ne znam ima li te.
Ne znam.
Ne znam.
Ne znam je li ikad sve to išta značilo.
Jesu li one riječi pred onom zgradom u
Rooseveltovoj zaista značile nešto?
Unaprijed spomenut događaj?
Ne znam.
Jesu li zaboravljene?
Ne znam.
Ali su sigurno ispunjene. Šteta.
Barem će biti lakše. Nisam sigurna u kolikoj mjeri.
Sentimentalnost.
Jebena sentimentalnost.
-> .dio drugi. <-
U ovom trenu, sve ono iznad napisano me pustilo.
Trenutnost, ta trenutnost. Zaguši.
Pa se vrati.
// There walks a lady we all know,
who shines white light and wants to show
how everything still turns to gold. //
Martina, vrlo diskutabilna je ta Martina.
Pozdrav,
eMDe
Post je objavljen 06.07.2009. u 01:42 sati.