Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/just4me

Marketing

Nasilje

Ne volim niti jedan oblik nasilja. Ne razumijem ucjene i ne volim kada me netko kontrolira. Dugo mi je trebalo, predugo da otkrijem i shvatim kako živim u braku gdje ništa nije kako treba. Počelo je od malih stvari, a završilo razvodom koji me doveo pred totalni kolaps. Sve je zapravo bilo dobro dok sam ignorirala činjenice, te se bavila samo kuhanjem, spremanjem i djecom. Nisam zamišljala takav brak niti sam mogla prepoznati neke naznake koje bi mi pomogle da shvatim zašto je sve tako. Sada nakon mnogo godina još uvijek živim u strahu. Strahu od neke veze, kao i strahu da nisam dovoljno financijski neovisna.

Kao mala uvijek sam bila vrlo samostalna. Ponekada su mislili da sam ja ona starija sestra jer sam uvijek bila neovisna, sigurna u sebe i znala sam što želim. Čitavo školovanje sam radila, učila, studirala i ništa mi nije bilo teško. Voljela sam sebe, svoj posao i život onakav kakav je. Mislila sam da poznajem i onoga s kim sam. Nakon sedam zaljubljenih godina sam se udala. Rodio se prvi sin, a ja sam se razboljela. Dugo mi je trebalo da opet postanem ona koja jesam. Neke sam stvari prihvatila, neke pokušala mijenjati, neke samo zaboravila. U međuvremenu je došao i drugi sin. Posvetila sam se uglavnom djeci i njemu vjerujući u ljubav, poštovanje i razumijevanje. Bilo je padova i uspona, bilo je svega i svačega – a najviše onoga čega ne bi trebalo biti – straha i nesigurnosti.

Nikada nikome nisam o ovome pričala, osim tijekom razvoda svojem psihologu, zato i ne želim ulaziti u detalje čitavog odnosa. Pamtit ću sve samo kao lijepe i ružne trenutke – kao ljubav i mržnju, kao nešto što često ide zajedno. Ipak je to sve sada iza mene, iako sam tek sada svjesna nekih stvari, onih o kojima svi uvijek šute. Koje se malo po malo, prvo sasvim neprimjetno uvlače u vezu da bi kasnije postale kobno ubitačne.
Trebalo mi je vremena da shvatim, trebalo mi je puno snage i hrabrosti da pokrenem sebe, izdržim sve i odem. Posljedice su još i danas vidljive. One ostaju, skrivene, ali tu su - strah, nesigurnost, sumnja. Pojave se, prođu, a opet živiš i vjeruješ jer se učiš biti svoj.

Nedavno sam čitala jedan članak s osnovnim točkama prepoznavanja nasilja u obitelji, podsjetio me na te neke trenutke kroz koje sam prolazila. Izdvojila bih samo neke. Možda pomogne nekome, možda ne? Potresno je da mnoge žene šute o svemu tome.
Imam dvije prijateljice, jedna je još uvijek u braku „sretnome“ – no, više se ne družimo jer joj je muž zabranio – previše sam znala o toj istoj vezi, a i vidjela tragove nasilja. Druga se razvodi već dobre četiri godine. Smije se čitavom sistemu, samoj sebi i više uopće ne doživljava to isto nasilje. Muž joj je čak završio u zatvoru zbog toga, dobio opomenu, ali još uvijek čekajući da sve završi živi s njom i djecom pod istim krovom – čisto onako, da može imati kontrolu nad njom. Djeca ga uopće ne zanimaju. Zanima ga samo njezina izdržljivost.

Sustav je takav kakav je, spor i nikakav. Ako i nazovete onaj famozni broj koji vam svi nude kada spomenete nasilje u obitelji jer misle da će time kao prvo pomoći vama griješe jer prvo pitanje glasi – Je li vas udario, imate li modrice...? Probala i ostala u šoku.
Eto, koliko smo spremni pomoći ženama i koliko znamo o nasilju, a ono, vjerujte mi, ima tisuću lica, niti jedno nije uvijek ono na koje ste spremni.

Prepoznati različite oblike ponašanja unutar obitelji kao dio nasilja nije uvijek lako, čak ni za one koji to sve trpe. A zašto? Zato jer obiteljsko nasilje nije samo fizičke prirode, iako mnoge žene koje njihov partner kontrolira i koje žive u nekom tom svom strahu, ne znaju ili ne žele priznati sebi da je tako. Neke toga nisu niti svjesne jer nisu nikada bile fizički napadnute.

Da bismo prepoznali različite oblike obiteljskog nasilja trebamo kao prvo prepoznati različite oblike kontrole. U novije vrijeme, u svijetu, postoje i liste koje mogu pomoći ženama, a navode niz tipičnih primjera. Na ženi je da ih prepozna, da reagira i da potraži pomoć. Koliko je to uspješno, ne znam. Nisam je tada imala. Sada samo čitam i gledam i ne vjerujem da je sve to moguće, a opet, jako dobro znam da je.

Emocionalna ili psihička kontrola
- naziva vas različitim pogrdnim imenima, viče na vas, spušta vam i navodi niz fobičnih tvrdnji, kritizira, ponižava, umanjuje vaš značaj kao i vaše sposobnosti bilo kao žene, partnera ili majke
- pretjerano brine o vama ili postaje ljubomoran
- otežava vam svaki susret, druženje s obitelji, ali i prijateljicama, prijateljima ili nalazi mali milijun razloga, mana koje vi niste nikada kod njih niti primijetili
- brani vam da idete kuda želite, kada želite i s kim želite
- dovodi u neugodne situacije pred prijateljima, poznanicima, općenito pred drugim ljudima

Koristi ekonomsku kontrolu
- onemogućuje pristup zajedničkom računu
- kontrolirati sve troškove, financije, te traži da mu za sve što potrošite predočite račun bez obzira tko je taj isti novac i zaradio
- brani vam odlazak na posao, ne pomaže u očuvanju posla, smije se vašem poslu, omalovažava ga, brani vam napredak ili vam brani daljnje školovanje
- limitira odlaske doktoru ili socijalnu zaštitu

Prijeti
- da će vas prijaviti nadležnim službama (policiji, sudu, centru za socijalni rad...) za nešto što uopće niste učinili
- prijeti da će nekoga ozlijediti ili kidnapirati djecu
- zaštrašuje vas raznim pogledima, akcijama ili gestama
- prijeti oružjem
- koristi bijes, ljutnju ako ne učinite ono što on želi i kako želi tada kada želi
- prijeti vam čak i seksualnom orijentacijom, izmišljanjem da ste možda nastrani ili gay, te da će to sve obznaniti svima oko vas
- prijavljuje vas....

Primjenuje nasilje
- prijeti da će ozlijediti samoga sebe
- uništava imovinu, baca stvari
- prima vas grublje za ruku, gura, stiska, steže, udara, guši, grize ili štipa, udara
- sili na odnos kada to ne želite ili vas prisiljava da radite nešto što ne želite
- brani vam da uzimate lijekove koji su vam prepisani ili uskraćuje medicinsku pomoć
- ne pušta vas da spavate, jedete ili pijete

Ovo su samo neki primjeri obiteljskog nasilja, oni klasični koje bi svaka žena trebala prepoznati, nažalost klupko razmišljanja što je, a što nije, kao i uvjeravanje tipa – to činim tebi za tvoje dobro, kao i ono jer te volim ne trebam niti nabrajati. Najteže je kada shvatite da ste postali stvar u njegovim rukama – stvar na koju samo on ima pravo. Gubeći tlo pod nogama, žena često zbog mira u kući šuti, ali s vremenom počne razmišljati o krivnji – onoj nametnutoj – gdje se i javljaju prvi simptomi straha. Vjerujući da su krive počnu gubiti povjerenje u sebe i druge. Ostaju, trpe i boje se priznati sebi ono najgore – da žive s nekim tko ih zapravo na vrlo lucidan način maltretira.



Post je objavljen 04.07.2009. u 13:29 sati.