vozio sam u koncert jureći pred oluju, uz fleš tamo na pozadini sjevera iza skutrenog sljemena,
širokom i dugačkom svijetlom trakom mosta
i bilo je to odlično,
kao i oduvijek svaka vožnja perspektivnim zagrebačkim noćnim cestama kad je noć i ljeto,
uz tutnjavu muzike i čik u gubici
i toga se nikada neću zasititi
makar uz mjestimičnu vjetrobransku kaplju
na koncertu sam sreo dvije poznate osobe,
a) jednog koji je prije nosio bradicu i više je ne nosi i u međuvremenu se razmnožio ali je ipak kupio kartu i došao
za razliku od njegovog prijatelja
koji mi je davno posuđivao dinosaur ploče i otkrivao mi entuzijastično svašta muzički uzbudljivog ali koji, otkako je odrastao, izlazi samo u vrutak u kojemu gurmanski oprezno bira buteljke dosada dosadna, i
b) jednu koja nikad nije nosila bradicu i koja mi je posudila neke novce za merchandise na koji zadnjih godina imam fetiš ali nije bilo mog broja jebo vas small i medium pa sam joj pare vratio, izgužvane i znojne, i otišao po pivo dva i potom
na krvarenje iz ušiju.
Mascis je sijed i svira mnoge distorzije i kad prangija ne nosi đozluke, što je odluka na mjestu.
Uživao sam, solidno - nije to vrsta buke koja napaljuje nit uzbuđuje, ičim osim svojom srži
Olaktih se isprve o ogradu u samom centru auditivne boli, a kasnije odšetah u sredinu
jer ja
jednostavno volim promatrati ljude.
Prirodu i pojave također, ali ljude strasnije i dublje.
Zamijetih tako, recimo, dva mlada, mlada momka, u prvome redu, mršava i dugačka, ravnih i dugačkih kosa (Sebastian Bach '88 - Bravo poster!), prstenje po rukama, goli do pasa oduševljeno bez majica, mladi i sretni i zaključenih ocjena i stisnuti uza svoje curice i pive, i
obradovali su me nekako svojim "jebote život al nam je super!" zanosom i srećom
gotovo jednako iskreno
kao što mi je buldog redar - koji je u momentu oparen, skočio i nategnuo siledžijski jednoga od njih za kosu i prijeteći mu zarežao u uvce da se ne naginje predaleko kroz ogradu - kao što mi je, rekoh, buldog iskreno razdražio poriv da mu o istruganu, nabildanu glavu razbijem praznu karlovačku bocu s kojom nisam znao šta bih osim da je prebacujem iz ruke u ruku.
Možda zbog impresija iz formativnog razdoblja, i Ashbury Heightsa i Georgea Harrisona i Georgea Bergera koji je zaorao ledinu namjesto Claudea Hoopera Bukowskog, ni 5 minuta nakon što ga je ošišalo -
ja uistinu ne volim agresivno ostrugane glave.
vani, pljuštilo je ljetno i sparno
i to nije bilo loše.
asfalt je ljeskao i voda je bubnjala o lim i zujalo je i tako.
Post je objavljen 01.07.2009. u 00:32 sati.