Neprimjetna
ali ipak oluja.
Znam da je bila, jer sam drhtala.
Nije bilo vjetra, ni pramen kose mi se nije pomaknuo... ali ipak oluja.
Osjetila sam ju na koži i one kapljice nošene nečim jačim od vjetra... nečim što se ne može izreći.
Nošene, nezaustavljive i neobičnog okusa.
Tiha oluja.
Nakon nje... još tiša tišina.
Kakva je to tišina?
Kakva kad u njoj sve čuješ?
... i riječi, i odjeke koji ti govore sve, a ipak više ništa neznaš.
Nađeš se u vrtlogu svega i odlučio si ostati miran, prihvaćaš promjenu vremena, nemaš snage za ništa. Samo si tu, stojiš sred tihe oluje i i znaš da još negdje biva...
A onda... samo na minutu, stigne do tebe
pokretač dobrog raspoloženja
jednom rečenicom izbriše sve što je bilo, zakrivi mi kutove usana i...
to je to...
Post je objavljen 30.06.2009. u 20:20 sati.