Pregled posta

Jelena Veljača u vrtlogu raspredanja

Koliko vidim, postoji nešto kao kombinacija hrvatskog psiha i hrvatske ljepote. Naciju vidim kao omanju populacijsku nakupinu rastrzanu kriznim signalima i dimnim momentima. Svako malo na sliku temeljnijih (ekonomskih, političkih, društvenostrukturnih) problema svatko u svojem zračnom prostoru dobiva poneki dimni signal, malu zavjesu koja miče naglasak s jednih stvari na druge. U debelo posttranzicijskoj, kulturno asimilirajućoj hladovini, klasični pripadnik nacije, između ostalog, sjedi i gleda tv i ujedno se hrani fragmentima koje dobija s raznih komentatorskih servisa, plaćenih i neplaćenih. Taj pripadnik ponekad i sam sudjeluje u sustavu demokratski omogućenog komentiranja. U tom komentiranju svatko, bio anoniman ili ne, plaćen za to ili ne, nudi ono što ima, što želi ili što misli da dobro prolazi. Neke teme su kurentna roba. Neki smjerovi razmišljanja su isplativiji od drugih, zahtijevaju manje energije, neki ljudi se bolje snalaze u detektiranju ili usmjeravanju načina razmišljanja tipičnog za sezonu, desetljeće ili četvrtinu stoljeća. Neke teme nikada ne zažive, neke su nametnute, neke se otmu kontroli.

U vezi Jelene Veljače, koja je jučer gostovala kod Stankovića, u Nedjeljom u dva, postoje neke teme koje su nametnute, neke koje su se otele kontroli i neke koje bi mogle zaživjeti samo novim nametanjem. Povodom Jelene Veljače, moglo bi se raspravljati o kontekstu u kojemu ona dobiva glas za obraćanje javnosti, legitimitet da piše o nekim stvarima i svojim akcijama izaziva određene reakcije. Kad bismo uspjeli utvrditi zašto je gostovala u Stankovićevoj emisiji, dobili sam barem pola tog konteksta. Ali opet, Stanković ne mora biti mjerodavan, možda je iz nekih razloga subjektivan (navodno mu je titrao osmijeh u kutu usana dok je vodio razgovor), možda televizijske nedjelje, posebno one državne televizije, nisu dobar pokazatelj stanja stvari, možda su to tiskovni petci u Hrvatskoj (dani kojima u Jutarnjem listu izlazi kolumna Jelene Veljače) ili prostori komentiranja ispod njezine kolumne postavljene online, možda je to urednička politika toga dnevnog lista, a možda je nešto što s uređivanjem i nije uže povezano, ali ima svoju povijest, i tradiciju, recimo još od Poleta, a vidi se možda u subotnjim tiskanjima uglednijih kolumnista u magazinskim prilozima.

Iako se može činiti da se u uvom "uvodu" cinično odmičem od same Jelene, to nije nužno tako – iskreno, ovo će dobrim dijelom biti i u njezinu obranu. Ne nužno nje kakva ona baš jest i kako samu sebe vidi, više moje vizije nje. Ne mogu se identificirati s njom, mogu tek s nekim stavovima koje je nastojala artikulirati kroz kolumne, s ponekim izrazom njezinog lica na fotografijama i ponekom nespretnošću ili naivnošću koju je u javnom nastupu iskazala kao svoju šarmantnu osobinu. Gotovo uopće ne mogu se identificirati s njezinom garderobom, kolekcijom cipela i sunčanih naočala, iako ima lijep stil. Oblačenja i uređivanja. Mogu se s njom poistovjetiti u općoj strci koju je izazvala svojom penetracijom u javni prostor kreatora javnog mnijenja, jer u toj množini reakcija vidim i neke već poznate mi reakcije. Branko Ivanda u prilogu emisije o Jeleni izjavljuje povijesnu rečenicu, kakvu samo jedan muškarac (doduše, možda nježniji) može izgovoriti o jednoj ženi (naravno, nježnijoj): Ljepota je u tome da je ona krhka. Meni je, recimo, jedan uvaženi član akademske zajednice rekao da sam idealna, pod navodnicima, za napadanje (raznih vrsta, npr. u mrakovima raznih ulica), za biti žrtvom, što je inverzan način da se kaže da sam krhka. Bilo je to u vrijeme dok sam još pokazivala simptome sindroma Jelena Veljača koji se ovih dana službeno ustoličio u našem vokabularu. To je, naime, sindrom imanja malo kila. Ona navodno ima tek 50 kila, mršava je, blijeda i plava – nježna pojava kakva sam i ja bila nešto prije njezine dobi. U emisiji je spomenula slučaj klasične vulgarno-malograđanske agresije, usmjerene ne samo protiv žena nego i protiv recimo, kolokvijalno rečeno, pedera i drugih odstupanja: slučaj dovikivanja za osobom u javnom prostoru. Njoj je tako postariji gospodin u Mercatoru navodno doviknuo "Ajd' pojedi nešto curo" i zaslužio da bude citiran evo dvaput, od strane nje i od strane mene. Meni su to isto govorili, ne samo muškarci, to nije klasična mizoginija, to je klasična malograđanska tortura. Slučajno ili ne, u taj isti Mercator navodno često hodočasti Miljenko Jergović, ne tako klasičan primjerak kolumnista, književnika i muškarca, koji je u Jeleni uočio i dublju anomaliju te ju je, iz, pretpostavljam, skučenosti vlastitog neuklapanja u socijalni milje, prozvao po nekoliko točaka, između ostalog i točke nogu joj (u smislu navodne svedenosti na iste, odnosno na izgled). Budimo realni, da se poslužim tom kurentnom kvartovskom poštapalicom, u njegove se noge nismo zagledavali pa nemamo dosje, ali su mu kosa i kolumnistički stav bili tu i tamo na tapetu. O književničkim dosezima nećemo, iako su oni tome pristojnom muškarcu dali vjetar u leđa za sve ostale naknadne javne istupe pa tako i ulogu službenog, plaćenog komentatora Jutarnjeg lista.





U Jutarnjem listu postoji popis takvih komentatora. Jelena Veljača nije na njemu. Jergović jest, Jurica Pavičić jest, Ivan Zvonimir Čičak jest, Boris Vlašić jest. Mogli bismo se, teoretski, zapitati tko je Boris Vlašić i čime je zadužio medijsku scenu da ga tako uporno promovira u njegovim subotnjim fusnotama. Umjesto toga, javnost se zapitala tko je Jelena Veljača. Što je također legitimno pitanje, ali nije jedino pitanje koje bi se moglo postavljati – da nacrtam, to pitanje je isplivalo na površinu, neka druga pitanja nisu. Dakle, tko je Jelena Veljača? Ja nemam pojma, ali slažem sliku o tome. Ako je vjerovati Denisu Kuljišu, suprugu Nade Mirković, ona je netko popularniji od Miljenka Jergovića. Ako je vjerovati Nadi Mirković, ona je doista jedno krhko, mlado i zanimljivo stvorenje koje ima pravo na svoj glas. S tom idejom dobila je kolumnu u Jutarnjem listu. Ta kolumna ima svoju ciljanu publiku, pretpostavljam mlade žene, u dvadesetima, koje briju na usavršavanje svojih veza, poslovno napredovanje, sve po nekom američkom principu, i koje u dovoljnoj mjeri zanima svijet glamura. I koje su pratile Seks i grad i žele takvu priču i u svom, lokalnom, kontekstu. Sasvim legitimno, ako se mene pita. Međutim, kada su krenuli napadi na Veljaču i njezin koncept, nitko od urednika nije stao u obranu toga koncepta, a pretpostavljam da netko jest dogovarao s njom detalje oko smjera u kojemu bi se kolumna trebala razvijati, kao i da netko radi na tim tekstovima koje ona napiše. Kad kažem nitko od urednika, mislim na službene urednike Jutarnjeg. Ipak, Nada Mirković, supruga, i česta službena komentatorica tog lista, ima majčinski, zaštitnički odnos prema njoj. Po objavljivanju Jelenine knjige, napravila je intervju s njom. U Nedjeljom u dva govorila je o njoj u prilogu. Gostovala je na promociji njezine knjige. Ona joj na neki način nastoji dati zaleđe, opravdanje, izvor prava da piše kako piše i o čemu želi. Ono što je nepošteno u toj priči, barem mislim da je, jest to da su je u sustav postavili na neki način umjetno, ne mareći za reakcije na koje će naići (možda ih i uračunavši u isplativost), ne pravdajući njezin izbor za kolumnisticu ičime osim ženskom, majčinskom, solidarnošću i lijepom, kolegijalnom riječju starije, iskusnije kolegice (ili mentorice). Nitko od muških članova uredništva toga lista nikad (barem koliko sam ja upoznata) nije izjavio zašto je ona kolumnistica, koja je ideja s tom kolumnom te tako odgovorio komentatorima koji su je dočekali na nož. Nitko osim Denisa Kuljiša. I to, paradoksalno ili ne, nakon što se jedan od službenih, plaćenih, komentatora tog istog lista i tog istog EPH u kojemu radi i Kuljiš, spomenuti Jergović, u jednoj svojoj kolumni obrušio na kolegicu si kolumnisticu, kao i na čitav koncept kolumne. Logično bi bilo da koncept kolumne nije samo autorska stvar, nego i urednička, te da Jergović u svojem osvrtu u stvari kritizira i uredničku politiku lista za koji sam piše. Zašto tu uredničku politiku tom prilikom nisu obranili sami urednici lista, nego su tekst objavili, takav, pisan tako posprdnim, docirajućim tonom, da bi naknadno na čitavu stvar reagirao Kuljiš. Sama Jelena kod Stankovića se branila tezom da koncept po uzoru na Seks i grad, kojega Jergović smatra spornim ako ga se preslikava na siromašan i malograđanski hrvatski kontekst, promovira neke ideje koje su relevantne i kod nas, npr. onu da žene (ili ljudi) u životu imaju pravo željeti nešto od života (možda nešto više od uobičajenog hrvatskog scenarija), pogriješiti, sumnjati u svoje izbore i odlučiti ne donijeti izbor koji je društveno najlakši. Eto nam objašnjenja, krhkog, a opravdanja tek kroz revanš Kuljiša i majčinsku apologiju supruge mu Mirković. To dođe gotovo kao neki obiteljski biznis i prematanje pelena prinove.





Pošteno bi bilo ustvrditi da su kolumne Jelene Veljače dio istog svijeta kojemu pripadaju i kolumne Miljenka Jergovića. Kao što on ima pravo na svoje manjke artikuliranosti, subjektivna iskliznuća i privatne obračune, tako i Jelena Veljača, valjda, ima pravo na pisanje o privatnom, o svjetonazorskom, o bitnom, iz njezine perspektive. Ne vidim razliku. Ako je nakazno nasađena Veljača, slično vrijedi i za brojne druge kolumniste, ali – o njima se u tom kontekstu ne priča. Doduše, o Jergoviću povremeno da, ali postoje neki koje anonimno i drugo kritičarsko oko nikada nije dotaknulo jer, naprosto, nit' smrde nit' mirišu, jer su naprosto dosadni, ali u tom statusu milodare godinama. Netko bi rekao da je glupo koristiti rodne principe u ovakvom slučaju, ali činjenica je da su ti nedodirnuti spisatelji redom muškarci. Primjer koji je u emisiji navela Veljača, i koji mi se baš sviđa, jest jedan o Milani Vuković Runjić, za koju je jedan ugledni mlađi prevoditelj (mogla bih pogoditi i koji) rekao da je ona na studentske prosvjede došla tek okrenuti se na potpetici. Potpetica kao simbol ženstvenosti, tako je dobila novi prizvuk bljutavoće u kontekstu koji nema nikakve veze s modom niti odabirom nekih žena da hodaju u tako poduprtim cipelama. Da se razumijemo, niti sam sentimentalno vezana uz potpetice, niti pasionirano (ili ikako) gutam Veljačine kolumne niti me baš u svemu fascinira Milana Vuković Runjić (iako i jedna i druga, zajedno s potpeticama, imaju svojih pozitivnih strana), radi se o kriterijima koji su pobrkani. Jedan forumaš ustvrdio je da kolumne Jelene Veljače sadržajno imaju istu razinu upotrebljivosti kao verbalni izbljuvci Žuži Jelinek. Pretpostavljam da je, između ostalog, mislio da je svejedno propagira li netko nešto što imalo miriši na emancipaciju i slobodu izbora ili propagira teško (po žene) mazohističko tradicijsko žutilo. Možda je mislio da 5% vrlo pametnih i obrazovanih žena nema što učiti od Jelene Veljače, i tu je u pravu, na jednoj elitističkoj ravni, iako je to onda isto kao da je rekao da 5% vrlo pametnih i obrazovanih žena nema što učiti od većine kolumnista među kojima su opet većinom muškarci. Ne zato što ti kolumnisti nisu pametni i ne pišu dobro, nego zato što se obrađuju uglavnom predvidljive i mainstreamu odgovarajuće, ili benigne, teme. Budimo realni, postati kolumnistom stvar je, počesto, prodavanja neke svoje priče i uspješnog povinovanja medijskom sustavu. Kvaliteta kolumni varira i kod najboljih pisaca i najoštroumnijih komentatora. Ali, svi oni imaju pozadinu koja daje legitimitet i priču koju prodaju. Veljača prodaje svoju priču i ima svoju pozadinu, zašto je to sporno?

Ona, u biti, nije kriva za to što se događa (ispod njezine kolumne na sajtu Jutarnjeg jedan komentator čak, duhovito, potiče potpisivanje peticije da joj se kolumnu ukine). Ona je proizvod koji se (nekamo) razvija, žena koja je upala u šoubiz žrvanj i koja istodobno na mahove uživa u tome, netom (intelektno) procvala "mladomučenica" sustava koji ju, očinsko-ljubavnički, želi prožvakati dok je aktualna, mlada i lijepa, jestiva i hranjiva. Njezina krhkost dijelom će se odvijati i pred očima javnosti, jer to je, osim drugih njezinih atributa, također poželjna roba za osobu njezinih demografskih (žena, mlada) i estetskih (lijepa) karakteristika. Androcentrični samoobnavljajući sustav bivših poletovaca treba takvu vrstu ženskoga glasa. Dovoljno feministički orijentirana, dovoljno emancipirana, dovoljno uspješna da bi imala legitimitet i bila vrijednosno poželjna, ali i dovoljno plaha ili kolebljiva da ostane u granicama stereotipa o lijepoj ženi koja umije stilski dopadljivo pisati o popularnim temama, i ništa puno više od tog. Poput muških kolega joj kolumnista koji održavaju iste takve stereotipe o pametnim muškarcima koji umiju stilski dorađeno pisati, o temama koje se vole raspravljati uz kavu, a koje ne zadiru bitno u pitanja sustava ili krupnih interesa, i ništa puno više od tog.

Šovinizam jaše na leđima ziheraške kolumnistike i uređivačkih politika uzduž i poprijeko medija, ali jedna Jelena Veljača je, s dvadeset osam godina u dupetu, ispada, kriva za sve. Ma kako da ne.

Fotke su s Facebook fan stranice J. V., konzumirane bez pitanja


Post je objavljen 29.06.2009. u 18:15 sati.