Svaki razgovor sa dobrovoljcima na hercegovackom ratistu je prica za sebe,
prica o odvaznim i hrabrim ljudima koji vise cijene slobodu od zivota.Njihovoj odvaznosti ne smeta ledeni vjetar koji ne stedi ni drvece ovih dana a kamo li ove hrabre ljude,ne plase se ni iznenadnih napada ustasa koji su se osilili na hercegovackom krsu.Ljutom i kobnom za njih,kako kazu dobrovoljci,jer naucice ih pameti da se ovdje vise ne vrate.
Jedan sam od rijetkih Muslimana iz Bijelog Polja kao dobrovoljac na ovom ratistu,kaze Sahim Isovic.Ponosim se sto sam medju drugovima,jer dijelimo istu sudbinu,nimalo laku,ali casnu.Slusajuci i gledajuci sta se sve desava na ovom terenu odlucio sam da se pridruzim jedinicama JNA i doprinesem borbi protiv ustasa koji kolju,ubijaju,pljackaju,progone nejac,starce,djecu i zene.(...)
U drugom svjetskom ratu bio sam dijete,kaze Mujko Adrovic,direktor Osnovne skole u Petinjici kod Ivangrada.Sada sam na frontu zajedno sa svojim istomisljenicima.Profesor Adrovic se ljuti na medjustranacke sukobe uza koje su,veli,svi lideri stranaka koji misle na sebe.On s ponosom istice da je Musliman i kaze da ne zali dati svoj zivot kao pripadnik slavne Pete za dobrobit covjeka.Kao vojnik prije 35 godina bio je u sastavu ove brigade i zato je ponovo u njenim redovima.
("RAT ZA MIR III",Pobjedina publikacija)
Post je objavljen 23.06.2009. u 00:48 sati.