Marine, nisam te znala jako dobro ali bilo je nesto posebno u tebi sto me uvijek vuklo u Zvuk, sa Branom sam se smijala jer si ti jedini konobar koji nas moli da popijemo pivu samo da ne mora kuhati kavu... Bio si lud za biciklom a meni lijenoj osobi je bilo cudno-kako bicikla a ne motor? Kako ti se da vrtit pedale kada mozes sijedit na dva kotaca kao kralj?
Nismo mnogo pricali, ali svaki razgovor je bio popracen smijehom i vedrinom, imao si previse dobrote za 100 ljudi a kamoli ne za samo jednu osobu, i valjda je zbog toga sve trebalo stati?
Otisao si na slican nacin kao moj brat i ostavio isto kao i moj brat-roditelje i sestru.
Prijatelji nose u mislima ali te nemogu vratit a zbog necije nepaznje njihovi zivoti su postali svakodnevna agonija. Nije smjelo tako biti, jer nikakav slucajni prolaznik u zivotu NESMIJE upravljat, svojom nepaznjom, nemarom, na zivote drugih.
Roditelji odlucuju zele li ili ne imati djecu i obitelj, oni moraju donjeti odluku, hraniti, oblaciti, odgajati djecu, vole ih svom snagom a onda dolaskom nekoga tko nema pojma koliko ljubavi i truda je ulozeno u taj mladi zivot, svojom nepaznjom sve oduzme.
Nebi smjeli oduzimati zivot oni koji ne mare, ne bi smjele postojati tako jake posljedice koje mogu prouzrocit oni koji ne mare...
Odakle njima pravo da se mijesaju u zivote NASIH voljenih?
Nema prava niti ima smisla, ali tko to slusa? Koga zanima?
Ubija me to... Evo poslati cu nesto, pisano za bicikliste, inspirirano Marinom, a potaklo je i bijes u meni...
Pogled je to jos jednog BICIKLISTA na stanje u prometu
Biciklisti su prijatelji - motorizirani su neprijatelji. A kakvi su prema biciklistima?
Zar je tako teško promijeniti traku kad se prolazi kraj nekog nezaštićenog? Ili je stvarno fora dovesti neku budalu na biciklu u životnu opasnost samo da mu se pokaže ko je tu jači? Što će biti kad pogine prvi? Pobjeći s mjesta nesreće? Reći da je izletio pred auto? Pravdati svoju nepromišljenu guzicu na bilo koji način samo da bi istu izvikao iz sranja? Slučajno su se ovi moji događaji super poklopili s reklamom - što biste učinili da su bicikli veći od vašeg auta? Ja znam odgovor - ništa ne bi učinili. Bili bi pristojni i mirni ko bubice. Zašto se izložiti mogućnosti da vas sude zato jer ste glupom biciklistu/pješaku/skuteru/___________(dopišite sami) htjeli pokazati gdje mu je mjesto? I na kraju, gdje mu je mjesto? Na groblju?
Zašto je tako prokleto teško pokušati se staviti u tuđu kožu i razmisliti - što ako nešto pođe krivo?
Normalno, svi mi imamo putra na glavi, svi mi malo dramimo i galamimo kad želimo skrenuti pažnju na sebe, nikad nije stvar samo crna ili samo bijela pa bi ja tako mogao i starom cestom kroz Možđenec. Ali neću. Jer imam pravo voziti po ovoj. I nisam u ovoj priči ja bitan, iako sam uzeo sebe za primjer, jer ima jako puno ljudi koji nemaju alternativu. Bitno je da bar neki ljudi shvate da se sranja ne događaju drugima. Pogotovo ako ih (spomenuta sranja) provociramo.
Poruka svim biciklistima - nosite kacige, ljudi! Ne zato jer ćete negdje u šumi probati porušiti stoljetnu bukvu - nego zato što ćete si otvoriti lubanju na prvom rubniku na koji će vas stisnuti vozač nečeg metalnog jer ste na krivom mjestu u krivo vrijeme. I ne pokušavajte istjerati pravdu sami - jer kacige ne zaustavljaju metke, a nikad ne znate tko nosi rukavice u pretincu za pištolj - ili je obrnuto? :-)))
Eto, kao crni epilog ovom dosta davno napisanom tekstu: Nedavno je u Zagrebu na sličan (kamionski) način poginuo Marin Zrile. Nije da ga poznate, tek činjenica da je bio biciklist kao i neki od nas i da mu je kamion, skrećući udesno, oduzeo prednost (Marin se kretao ravno u istom smjeru – preko zebre) , odbacio ga a onda pregazio. Vozač se “ničeg ne sjeća”, bilo mu prebrzo...
sve mozete naci na : http://www.novi-marof.com/index.php/Svijet-ispod-dupeta/Dobar-je-strah-komu-ga-Bog-da.html
pa eto, koga zanima... Jako cesto odem i citam ovaj tekst iznova...
Marine, pazi mi na brata i Branu molim te
Post je objavljen 22.06.2009. u 10:58 sati.