nakon ovako ozbiljnog naslova trebao bi uslijediti krajnje seriozan post začinjen činjenicama s područja znanosti, posebno razvojne psihologije.
ma, ne dolazi u obzir.
pravog blogera, naslov posta ni na što ne obvezuje, osim možda na mali linkić kojim će usmjeriti pažnju radoznalih do bloga koji mu je poslužio kao motivacija, inspiracija i ostale cije: KONTRA STAV. to je to.
sad se opskrbite grickalicama i sokićima, udobno se zavalite u poslovični omiljeni naslonjač i utakmica može početi. ups! post. post počinje.
početak:
godine su učinile svoje i ja sam postepeno ali i očigledno zaboravila na pravila dobrog pisanja kojima su nas učili na satima / satovima (?) hrvatskog jezika kroz brojene školske i domaće zadaće sa zadanim i slobodnim temama. (moderno je reći: domaći uradak –no uradak mi je tak smiješna riječ i nekako me podsjeća na pune pelene)
ak se ne varam, trebalo bi najprije napisati kratak uvod, zatim ide razrada teme, pa nekakav zaključak.
moja slobodarska duša oduvijek se protivila svim ljudskim pravilima koja smo izmislili da bi kobajagi svima bio ugodniji i pravedniji život u ljudskom društvu. to je laž. pravila su teror. sva pravila služe da se nekoga podčini nekome u ime nečega kobajagi uzvišenoga bla-bla-truć-bljuć! ja sam uvijek za slobodu, jer vjerujem da ljudsko biće tek u slobodi pokazuje kakvo je zaista....ali...ali...time to biće i samo uviđa kakvo je zaista i tek tada može učiniti nešto da se promijeni, ukoliko to biće smatra da je to potrebno. u tome je poanta i krajnja mudrost života na zemlji, a osobno vjerujem da je to postupak kojim se „služi“ i ona uzvišena sila koju neki zovu bog (što je izraz koji ne volim, ali vjerujte mi na riječ, to je tema ne samo za zaseban post, nego i za više od jednoga posta). (istom taktikom se služe i aboridžini, za više saznati preporučujem knjigu "tihi zov australije") sve ostalo, svaki drugačiji pristup, lom je i nasilje nad ljudskom dušom i neodgovorno tvrdim da su upravo najsocijaliziranije osobe u vašoj blizini ljudi kojima duša plače onim tihim, bolnim jecajima koji nam kod beba i štenaca i mačića slamaju srca. ništa, ništa nije teže nego živjeti svoj život kako drugi žele, kako drugi smatraju ispravnim, po tuđim pravilima i zakonim. to je pravi pravcati zatvor bez zidova koji si mnogi od nas nametnu ni neshvaćajući što rade –samo eventualno znaju da su nesretni. nesretni. taaako očajno, tiho, dubinski nesretni. što god učinili, što god radili - uvijek su u svojoj nutrini nezadovoljni i nesretni. pa povjeruju da im je to sudbina, karma, naslijeđen genski kod....
digresija broj 1.(...što je način kako karma djeluje –ali, to je opet tema za cijelu knjigu).
(podrazumjeva se da je sve ovo vezano za gore navedeni link, ali značenje je puno šire i sveobuhvatnije i predviđam da će se za ovaj post moći reći kao za vajata erpa: došao je tiho i ušao u legendu! juhuuuuuuuu, osjećam kako postajem slavna!)
digresija broj 2. onaj drugi malac koji mi sjedi na drugom ramenu i šapće u drugo uvence, pokušao mi je sugerirati da sam blesava i da lupetam, ali ja sam ta koja odlučuje kojeg malca ću slušati, onog s krilcima (?? ..krilca...čovjek više ne može ni krilca spomenuti da mu glavom ne proleti „allways“) ili onog s rogićima! tu nema kompromisa. odluka je moja.
digresija unutar digresije broj 2: nedavno sam na jednom malom okupljanju saznala da malac s krilcima koji mi sjedi na lijevom ramenu nije malac, nego malčica. plavokosa, kratkokosa, lijepa malčica. no, meni je lakše i manje se osjećam gilti ako otresem s ramena nekog malog debeljuškastog nestašnog dječarca, nego dražesno žensko biće koje čak izaziva i poštovanje...lakše je izać s muškarcima na kraj, čak i kad su anđeli u pitanju. (znam da se tu varam, ali nema veze)
povrat na glavnu temu (koje nema): eheheeeeeee.....treba se moć sjetit o čem sam ono pisala? sjećate se vi? bi to mogli prepričat? nemojte mi lagit.....nemate pojma. idem pročitat početak.
drugi pokušaj povratka na glavnu temu: jel i vi nekad ovako odlutate, pa morate sve pročitat da se podsjetite što je pisac htjeo reći? to mi je zbog neispavanosti. znam, znam skoro je podne, ali tako je lijepo zahladilo da bi mogla cijeli dan spavati. možda i hoću. nema boljeg nego kad je temperatura oko 20 stupnjava, kiša se dobro ispadala, zrak je ugodno prozračen...ma, kalifornija!
treći pokušaj povratka na glavu temu: iskreno, ne volim se vraćati. ja se nikad ne vraćam. uvijek idem naprijed. nastojim se ni ne osvrtati. u prostoru iza je prošlost koja je takva kakva jeste, odigrana, dovršena, zapečaćena...čemu po tome čačkati. post je gotov. no u prostoru iza mene je također i štednjak na kojem je lonac pun juhice. s puno zelenjave. obožavam dobru juhu s puno zelenjave. bez mesa. jer, ja sam vegetarijanac u nastajanju. i vegetarijanac koji traži način da se domaća dimljena slanina uvrsti u povrće.
poznata izreka starih baba je: treća sreća, pa, ako mi od trećeg nije uspjelo povrati se na glavnu temu (uostalom, nitko se bolje ne vraća od filipa latinovića, pa čitajte to ak vas zanima povratak), vrijeme je da odustanem. vjerovali ili ne....ja sam zaista vrlo detaljno i vrlo ozbiljno rekla što mislim o zakonskoj zabrani pušenja. tko misli da nisam, nek čita ponovo.
p.s. ne pušim i uvijek sam za one koji odluče prestati s tom navikom. ali, odluka UVIJEK mora biti njihova i samo njihova, i svaki pokušaj se računa, pa makar pokušavali tisuću puta...kad jednom tako uspiju, tek to je pravi uspjeh. to jedino je pravo odrastanje i izgradnja karaktera. dole zabrane!
Post je objavljen 21.06.2009. u 12:45 sati.