Kad sam imao dvadeset i jednu godinu bio je rat,a ja sam bio sretan.Cijena za to bila je visoka:prve tri godine rata moja paranoja je rasla,sve dok nisam dospio u fazu kada sam spavao sa skracenom dvocijevkom u krevetu,vjerujuci da ce ONI upasti na moja vrata i ubiti me.Da ce nekako saznati sto ja mislim i na cijoj sam strani.Da ce,dakle,upasti u moju kucu,rijeseni da me zbog toga kazne.Naravno,
svakih pola sata sam se u strahu budio.Potom se moja nesanica pocela odrazavati na dnevne postupke-postao sam razdrazljiv,sklon nekontrolisanim,
naglim promjenama raspolozenja.Sa devetnaest godina sam odbio da studiram knjizevnost,ubijedivsi napokon roditelje da bi to za mene bila propast.Studirati knjizevnost znacilo je zivjeti u Beogradu ili otici u skolu za popove i ucitelje,koja se zvanicno zvala Univerzitet u Niksicu.Shvaticete da se,kako kazu,cijelo moje bice bunilo-svaka nijansa paranoje digla je svoj glas protiv toga.Znate one horor filmove,u kojima kucu opsjeda metafizicko zlo?Svaki od njih sadrzi scenu u kojoj
lik,nakon sto locira epicentar zla(na primjer u podrumu),udje upravo u tu
prostoriju.I to bude zadnje sto je ucinio.Sad mi recite:nije li vas to uvijek nerviralo?Hocu reci,jasno da niko normalan ne bi usao u taj podrum.Naprotiv,sve bi uradio da pobjegne sto dalje od njega.Mislim da vam je sad jasno da su razlozi za moje odbijanje da podjem na studije bili mnogo dublji od zelje da prepravljam konvencije horor zanra.
Post je objavljen 20.06.2009. u 01:50 sati.