Marketing
Presveto Srce Isusovo
Štovanje Srca Isusova nalazi se u središtu biblijske poruke. Pripada otajstvu svetoga trodnevlja. Stavlja pred nas živi prizor Kristove otvorene rane na boku, iz koje izviru krv i voda. To je biblijska ikona štovanja Srca Isusova u kršćanstvu. Sv. Bonaventura piše: Tjelesna rana ukazuje na duhovnu ranu (...). Kroz tu vidljivu ranu promatramo nevidljivu ranu ljubavi. Svaki pobožan čovjek koji uzima u ruke sliku Srca Isusova čuje blag poziv: Zagledaj se u moje ranjeno Srce okrunjeno trnovom krunom, koje plamti raspetom ljubavlju. U meditaciji ćemo razumjeti da je u tome otvorenom Srcu, koje neprestano krvari, skriven istodobno predmet i motiv ljubavi. Drugim riječima: Ljubav vapi za ljubavlju, a Žrtva poziva na žrtvu. Rađa se pitanje: zašto? Tko je ranio to Srce puno ljubavi? To smo učinili mi - svojim grijesima. Naši grijesi su žalosna stvarnost i velika nepravda. Oni su zamršeno silaženje s pravoga puta. Oni su kaos, koji udaljuje čovjeka od Boga i drugoga čovjeka. Upravo radi toga Isus je dopustio da mu Srce bude smrtno ranjeno, da popravi kaos stvoren ljudskim grijesima i da u svakome čovjeku stvori novo i čisto srce, odnosno da obnovi ljudsku savjest.
Isus Krist je dao zadovoljštinu za sve ljudske grijehe, dobrovoljno položivši svoj život kao žrtvu sve do smrti. Na taj način postao je za nas mudrost od Boga, pravednost, posvećenje i otkupljenje. Kristov čin otkupljenja je najsavršenija i nesebična ljubav. Ljubav koja daje zadovoljštinu. Isus je, zastupajući nas, žrtvovao sama sebe. Primio je na sebe grijehe svega svijeta i svih nas. Učinio je to da nas opravda i da se zauzme za zločince. Isusova naknada za sve grješnike je preobilna. Kristovo otkupiteljsko trpljenje ima univerzalnu vrijednost jer je Božji Sin, a njegovu trpljenju radi Crkve i svijeta ništa ne nedostaje. Ipak, Krist nije samo Glava Crkve. On je Glava i Tijelo kojemu svi mi pripadamo i prema tome trebamo sudjelovati u patnjama svoga Spasitelja (H. Urs von Balthasar). Kristove patnje trebaju zračiti iz nas. To je razlog zbog kojega nas Krist poziva da prihvatimo njegov teret na sebe i učimo od njega požrtvovno nošenje križa. Pio XI je rekao: Neophodno je da svi ljudi daju zadovoljštinu Bogu za vlastite i tuđe grijehe, ali uvijek u zajedništvu s Isusom, vječnim i najsavršenijim Svećenikom. Po zadovoljštini sjedinjeni smo s našim Gospodinom u otkupljenju, a najbolji primjer je Presveta Djevica Marija koja nosi titulu Suotkupiteljice. Svatko je od nas pozvan da nosi udio u Kristovoj zadovoljštini. Pomireni s Bogom i braćom, u zajedništvu s Kristom, moći ćemo popraviti svoju prošlost i biti sposobni nanovo uvesti harmoniju, koja je grijehom narušena. Djelo otkupljenja je univerzalnoga: egzistencijalnoga i osobnog karaktera. Ono traži osoban angažman apostola i mučenika, odnosno na otajstven način sjedinjenje s Isusovom mukom. Drugim riječima, djelo otkupljenja traži sudjelovanje u Kristovoj zadovoljštini iz ljubavi. Sv. Pavao je ovu istinu proživljavao veoma duboko. Vjerovao je da su njegovi okovi i trpljenja udio u Kristovim patnjama - za Tijelo njegovo, koje je Crkva.
Tajna otkupljenja grijeha u biti ovisi o tome što sam Isus produljuje svoje trpljenje, kroz naše dragovoljno trpljenje. On sam trpi u nama za cijelu Crkvu. To je način na koji se izgrađuje Kristovo Mistično Tijelo. Zadovoljština je, dakle, središte povijesti spasenja. To je otajstvo Isusa Krista, koje se dovršava kroz vrijeme u Presvetoj euharistiji. Jer Euharistija nam omogućuje uvođenje harmonije u svijet. Ona je suradnja Boga i čovjeka. Onaj koji daje zadovoljštinu i uvodi harmoniju jest Isus koji djeluje po Duhu Svetomu, no, s druge strane, potreban je i ljudski čimbenik, odnosno potrebni su obraćenje i pokora (J. Leclerq). Tajna Mističnoga Tijela leži u tome što Kristova žrtva osposobljava njegove učenike da nadopunjaju nedostatke drugih ljudi. Time svi članovi imaju udio u zaslugama i molitvama drugih članova. U sjedinjenju s Gospodinovom žrtvom jedni kršćani mogu pomagati drugima. Čovjek koji ljubi Boga može ispravljati nedostatke nastale tuđim grijesima i propustima. Može drugima izmoliti potrebne milosti. Na toj ideji zastupanja utvrđena je kršćanska praksa. To je praksa zadovoljštine iz ljubavi. Sukladno s njom gorljivi kršćani čine pokoru za sebe i ostale grješnike, nadoknađuju Bogu posvemašnju nezahvalnost i ravnodušnost. Otajstvo otkupljenja grijeha je društvenoga karaktera, ono je dobrovoljna žrtva i dar. Zahvaljujući toj žrtvi, uronjenoj u Kristovu žrtvu, dopunja se ono što nedostaje Kristovoj muci. Ovi "nedostaci" su bolna iskustva kršćana, odnosno cijeloga Mističnog Tijela. To je neobično lijepa i pozitivna ideja koja se zasniva na solidarnosti i ljubavi prema Srcu Isusovu. Ljudski motiv ovoga djela je Kristova ljubav prema Bogu. Ova sposobnost je Božji dar čovjeku. Po Božjoj milosti kršćanska ljubav postaje uzvišenija i savršena. Postaje nadnaravnom ljubavlju zadovoljštine, razlivena na druge ljude.
Čovjek koji izgara ljubavlju zadovoljštine posebno je izabran i ljubljen od Boga te vođen Duhom Svetim. Njegova ljubav je uistinu sinovska, požrtvovna i nesebična. Primjer te ljubavi je sv. Pavao, koji piše iz tamnice: "Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas - i tako u svome tijelu dopunjujem što nedostaje Kristovim mukama - za Tijelo njegovo, koje je Crkva." Božje Srce nam s radošću dopušta uključiti se u djelo otkupljenja. Božja je providnost označila svakome čovjeku određenu mjeru trpljenja radi naknade. Na taj način Bog nam je već unaprijed dao dioništvo u otajstvu spasenja svijeta. Prihvaćamo li taj Božji poziv? Svatko tko iskrena srca prihvaća ovaj providonosni Božji plan postaje alter Christus (drugi Krist). Život radi zadovoljštine za grijehe svijeta u biti je nasljedovanje trpećega Srca Isusova. Najlakše to mogu razumjeti kontemplativne osobe. Svetoj Lutgardi (XIII. st.) Isus - otkrivajući ranu svoga Srca - reče: "Pogledaj i od sada kontempliraj to što moraš voljeti i razlog zbog kojega moraš voljeti." Odgovorila je: "Neka tako bude, Gospodine, ali samo ako uliješ u moje srce ljubav svoga Srca." Tako je dovršena mistična izmjena srdaca. Također smo pozvani na sjedinjenje srca s Isusovim Srcem. Postoje mnogi načini zajedništva s Kristom u ljubavi zadovoljštine. Tome služe dobrovoljni načini pokore, otkupiteljska molitva i udio u Kristovoj muci. Ne smijemo gubiti vrijeme u neprihvaćanju svakodnevnih trpljenja ili zauzeti stav pasivnosti i gorčine. Umjesto toga, potrebno je velikodušno prihvaćanje svakodnevnih briga: poniženja, ljudskih sudova, nepravda, pa čak i progona. U konačnici, dobrovoljno prihvatiti smrt. Svi načini zadovoljštine, primjerene osobnome životu i zvanju, uvijek traže potpuno povjerenje u Božju volju.
Otkupitelj je Crkvi povjerio misiju zadovoljštine i otkupiteljski duh. Stoga su apostoli učili vjernike radovati se što su dionici u Kristovim patnjama, ali i sami su se znali radovati. Ideja ljubavi zadovoljštine stara je koliko i Crkva. Susrećemo je kod otaca pustinje, a posebno kod monaha. U srednjemu je vijeku bila posebno živa kod mnogih svetaca i svetica. Isticale su se u tome sv. Lutgarda, sv. Matilda, sv. Gertruda i druge. U XV. i XVI. stoljeću štovanje Srca Isusova prošireno je na cijelu Crkvu. Štovanje je postiglo svoj vrhunac u XVII. stoljeću kada se Krist objavio sv. Mariji Margareti Alacoque. Ova velika apostolka Srca Isusova predala se Kristu u potpunosti. Zaželjela je također imati križ unutar svoga srca. Posebnim ljubiteljem misije zadovoljštine bio je sv. otac Pio, koji je želio biti raspet na križ zajedno s Kristom. Svojim primjerom posvješćuje milijunima kršćana da i oni mogu imati poseban udio u djelu spasenja svijeta.
Živimo u trećemu tisućljeću kršćanstva. Jedan od važnijih principa: duc in altum (izvezi na pučinu) trebao bi biti obnova duha zadovoljštine u kršćana. U današnjemu svijetu mnogi kršćani gube svijest grijeha. Gotovo su posvuda prisutne ravnodušnost, hladnoća i zaborav Boga. Cijelo društvo i mnogi narodi žive kao da Bog uopće ne postoji. Stoga je neophodno "buđenje" katolika i rasprostranjenje poslanja u okvirima posadašnjenja Spasiteljeve muke i pokorničke prakse, osobne kao i društvene. Danas su potrebni ljudi: svećenici, redovnici i redovnice, laici, bolesni i zdravi, stari i mladi, koji bi pred Božjim Licem izgovarali i vapili: "Gospodine, smiluj se", za svoje, tuđe i grijehe svijeta. Srce Isusovo, hvaljeno i slavljeno dovijeka, neće više trpjeti. Sada je red na nama. Svoje molitve i trpljenja trebamo sjediniti s Kristovim trpljenjem i postati raspoloživi za djelo spasenja svijeta.
p. Jozef Bakalarz, "Duhovnost Srca Isusova"
Post je objavljen 19.06.2009. u 06:30 sati.