Kada
Ah... kada bi ova okovana dusa
Konacno mogla poletjeti dalje..
Rasiriti krila bez jauka..
Kada bi oko pogledalo
U sunce bez suza
A ruke ispruzene u tami osjetile zar plamena.
Kad bi u kapi kise vidjela suncanu stazu
I pozeljela potrcati bosih stopala..
Kada bih mogla osjecati miris Mora
Na zelenim livadama sjevera
I vjerovati u novo sutra…
Ah… kada bi ova dusa zaboravila
Kako je njezna uspavanka valova
I opojan miris cempresa i lovora...
Kada bi mogla nastaviti tamo
Gdje je zaspalo jucer u narucju sutra..
Kada… Kada … Kada
Osmijeh mi lebdi u kutu usana
Sakriveni su strahovi
Zakljucana nadanja...
Kada otvorim oci
Mozda nece biti nicega..
Prolazim kroz vrijeme kao zombi.. Zelim jos uvijek rosne livade, miris ruze, sum svemira i okus soli na usnama.. Pokusavam biti neka druga.. Ali, to nisam ja.. Ja sam sanjalica okovana u vremenu iz nekih drugih prica.. Ja sam ona koja jos uvijek nosi nadu u njedrima i daje tijelo crnim lesinarima sa osmijehom andela.. Ja sam zena u placu proslih vremena, i dijete sa naivnim osmijehom u kutu usana.. Dotakni me... otopit cu se kao snjezna pahulja na tvome dlanu.. Nestati cu kao kap rose u poljubcu jutra.. Ja sam magla,zavijam te plastom zelja prije prvih jutarnjih dodira suncanih zraka.. Ja sam noc, pogledaj .. mozda me nades na nebu izmedu tisucu zvijezda...
Nada 16.06.2009.
Post je objavljen 16.06.2009. u 18:25 sati.