Marketing
TRIATLONSKA TRENING LIGA ZTL 2009 - 3. kolo
I have survived:
Moj prvi triatlon!
Završne pripreme za današnji triatlon (zapravo sprint triatlon) su počele još jučer. Oko 19 sati sam otišao na party, tamo napravio kvalitetnu hidratizaciju s gaziranim pićima i alkoholom. To je dobro, jer osim tekućine u tijelo unesete i ugljikohidrate koji se onda troše za vrijeme trke i niste gladni. Naravno da piće ne ide samo, nego sam unio i proteine sa žara utjelovljene u obliku čevapa i kobasica. 
Dodatnu mineralizaciju sam napravio s finim slavonskim kobasicama. Ugodno usoljene i začinjene. Pravi praznik za osjetila. Obzirom da su šećeri iz cuge i alkohol brzo razgradivi, "pospremio" sam i par peciva. Domaća i fina. Abdomen se fino popunio i zaokružio. To je također dobro, jer će na plivanju pupak zbog težišta biti okrenut prema dolje. Dakle, nakon kvalitetnog uploada, vrijeme je za počinak. Obzirom da do ponoći nisam bio u krevetu, otišao sam doma i počinak je počeo oko 1 sat. Nakon 5 i pol sati sna sam ustao, pun elana i totalno nabrijan na trku. Znate li da neki od najvećih umova naše civilizacije nisu spavali više od 4 sata dnevno? Ja sam daleko od najvećih umova, tako da je 5 i pol sati sna sasvim dovoljno. Nakon buđenja slijedi procedura koju svaki sportaš zna, pražnjenje nepotrebnog tereta iz tijela, po mogućnosti u par navrata, unos nečeg laganog i kvalitetnog (nisam ponio kobacice za doma, ekipa je sve pojela), zapravo nisam bio gladan i nisam ništa jeo. Osjećao sam se dovoljno snažno od jučerašnjeg uploada. Priprema stvari za natjecanje i razmišljanje što bi mi, zapravo, sve trebalo. Sjetio sam se da bi mi mogle trebati kupaće gaće, pumpa za bicikl (ne za gaće), naočale za plivanje (ponio za svaki slučaj, ne znam kakvi su lokalni običaji), ali ne i rezervnu gumu (za bicikl), kaciga i rukavice. Nisam ponio Shimano štikle, jer se vozi samo 20 km, pa da ne gubim vrijeme u drugoj tranziciji. Ponio sam i ručnik, mama mi je uvijek govorila: "Sine, dobro se obriši da ne navučeš prehladu." Eto, majko, pazi se tvoj sin, ne samo da ima čelično zdravlje, nego će jednog dana biti i IronMan (pa da i to doživimo). Ponio i novce za startninu (15 HRK), zajašio malu i krenuo.
Došao sam dovoljno rano da pomognem u pripremi tranzicije, to me je zagrijalo, tako da sam samo malo protrčao i lagano se razgibao. Malu sam parkirao u tranziciji, oko nje stavio sve potrebno, posložio po logičkom slijedu (zna mi u tim trenucima inteligencija biti upitna), pomazio po sicu, kasnije napumpao stražnju gumu, pa ju još jednom pomazio (ona to voli) 
. Došlo je vrijeme završnih priprema, uzeo sam naočale za plivanje, te dok sam skidao majicu, krajičkom oka sam zamijetio ljubomorne poglede muških kolega (i pohotne poglede kolegica 
), na moje raskošno tijelo. 
Ti dječaci su uglavnom slabašni, neuhranjeni, nikakvi. Treba im mase. Za neke od njih još ima nade, mladi su, ali neki su propustili puno toga u životu. Tijela im izgledaju napaćeno, izgladnjelo. U tim mislima lagano dođoh do vode, tako ću zvati jezero Jarun u ovom postu). Umočih nogu u vodu. Ugodno topla. Ulazim tehnikom iskusnih i mudrih ljudi, dakle, polako i oprezno. Kao što je prije trčanja dobro malo protrčati, tako je i prije plivanja dobro malo zaplivati. I dok drugi natjecatelji tijekom plivanja špricaju (prskaju) na sve strane, demonstriram im elegantnu tehniku, koju sam "skinuo" na moru gledajući iskusne i zrele gospođe iz bogatih zapadnih zemalja. Glava uvijek iznad vode, kosa suha, pa nismo djeca. Preplivah tako nekih 20 metara i sasvim ugodno sam se zagrijao i zadihao. Eto, to je prednost nas iskusnih. Gledam tu djecu, za zagrijavanje moraju preplivati 100 metara u jednom smjeru, pa 100 u drugom. Koje neracionalno trošenje energije! A gdje je tu energetska učinkovitost? Smjestio sam se u startni prostor. Neka djeva me odostraga lupila nogom u list. Čuo sam takve priče, a sada i vjerujem u to. Dakle, istina je, čak i prije starta. No, mala ne zna da su mene gazili puno veći i jači likovi. Smotao bih ja njoj jedan Mata Leo, pa da vidim kak' bi onda lupala?
Nakon što smo u vodi pričekali susjede Slovence i dobili kratke upute, startali smo. Odmah u startu sam im dao malo "fora", pa ih potjerao kao crnogorski junak. Već u prvih 100 metara sam isprobao par tehnika koje znam. Krenuo sam kraulom (eng. crowl - puzanje i dobro ide žoharima, ali po suhom), nakon toga se okrenuo na leđa (volim uživati u prirodi, a pogled na vedro nebo je pravi blagoslov), nakon toga sam prešao na prsno. Naime, to je stil koji u meni budi ugodne asocijacije. Volim prsa. Pileća i pureća na naglo, može na roštilju, može u pacu, a može i pohano, iako to nije najbolje jer u tijelo unosimo nepotrebne masnoće u kombinaciji s ugljikohidratima (od pohunga). U tom razmišljanju o jelu sam i popio malo. Nema jezero tu svježinu. Nekako mi je bilo i zlo od te tople vode. Povremeno lagano stajem da ju ispljunem, da se fino nakašljem. Razmišljanje o masnoćama od pohanih prsa izaziva u meni osjećaj gadosti (oni slabijih želudaca i skloni vizualizaciji neka preskoće ostatak rečenice) i nekako mi se povraća. Ništa ne izlazi iz mene. To je samo dokaz da sam fino apsorbirao jučerašnje proteine. 
Na 200. metru se javljam Stvoritelju i podsjećam ga na dogovor od jučer: "Dragi Stvoritelju pobrini se da se ne utopim i da mi ne pukne guma na maloj, a ja ću se pobrinuti za ostalo." I bi tako. Nakon okreta oko bove, stao sam da očistim naočale, pa moram vidjeti gdje se trebam vratiti. Zadovoljan krećem nazad. Ostale natjecatelje sam kvalitetno potjerao i udaljenost do prve natjecateljice je dovoljno velika da mi neće smetati na izlasku iz jezera. Povratak je bio manje uzbudljiv, nekako sam ušao u dosadnu rutinu udisaja i izdisaja. Količina popijene vode se smanjila, povremeno su mi se za ruke i noge zaplitale vodene biljke, ali sam ih morao ostaviti u njihovom prirodnom okruženju. Zadnje metre sam finiširao snažnim zamasima u elegantnom prsnom stilu, glave ponosno uzdignute iznad vode. Da smo na moru, iskusne švabice i čehinje bi bile u deliriju od te profinjenosti.
Na izlasku iz jezera, gospodična s papirima i olovkom me bodri i ohrabruje: "22 minute i nešto sekundi, bit će bolje drugi put". "Bolje?", pomislih, "pa kud bolje, PREŽIVIO SAM!" 
Napokon na čvrstom tlu. Trčim prema maloj. Osamljena je, svi su već davno otišli. Dolazim do male, a ekipa već završava prvi krug (bar se nadam da je prvi). U maniri "dobrog sina" brišem nožice, oblaćim čarapice, tenisice, majicu "Sljemenskih nemani", sunčane naočale, rukavice, kacigu. Trčim do kraja zone tranzicije i nekako se nespretno penjem na malu. Zna ona mene, ne zamjera mi. 
Kreće biciklistički dio. Nema nikoga da se ubacim u zavjetrinu, a noge baš i nisu lagane. 
Nekako su teške, a i ovaj put nemam Shimano štikle, nego pedaliram u tenisicama na Keo Look pedalama, koje su široke do samo pola stopala. Računao sam na to da ću izgubiti dio efikasnosti na pedaliranju, ali sam procijenio da ću više profitirati uštedom vremena na drugoj tranziciji. Već prije srednjeg ulaza na Jarun me pretjeće prvi biciklist. Nisam imao snage držati se njegove zavjetrine. U drugom krugu, nešto poslije Aquariusa, me pretjeću još dva biciklista. Ni njih ne uspjevam pratiti. Pri kraju drugog kruga vidim da drugi već trče. Gospodin mi maše da uđem u zonu tranzicije, ne zna on da je završavam drugi krug. Mašem mu 
da imam još jedan krug. Treći krug također vozim u samoći. Dolazim u zonu tranzicije. Svi bike-ovi posloženi, tražim svoje mjesto. Skidam kacigu.
Trčanje. Napokon na poznatom terenu. Već u početku prestižem dvojicu, s tom razlikom da oni kreću u drugi krug, a ja tek započinjem prvi. Nema veze, neka se vidi da su noge Sljemenskog pastuha na čvrstom tlu i da tu dominiraju. 
Ne sjećam se da sam imao čudan osjećaj u nogama. Vjerojatno je čudan osjećaj u glavi bio jači. Pogledavam na sat. Tempo je jači nego što sam predvidio. Razmišljam da bih trebao usporiti i trudim se da usporim. Skidam tempo na 4:20 min/km. Osjećam se dobro i razmišljam da se moram čuvati, jer predamnom je još 5 km trčanja. U nekim trenucima osjećam težinu u listovima, kao da se počinju grčiti. Malo mjenjam tehniku i razmišljam da se moraju relaksirati u međukoracima. Ubrzo zaboravljam na te poteškoće. Prije kraja prvog kruga pretjećem prvu natjecateljicu, a mene pretjeće neki natjecatelj. Trudi se, vjerojatno misli stići prije mene, a ne zna da ja završavam prvi krug. Krećem u drugi krug. Još uvijek se osjećam dobro. Prije dolaska na okretište drugog kruga pretjećem i drugu natjecateljicu. 
U povratku malo ubrzavam. Nadam se da ću završiti unutar limita trke. Dolaze zadnji metri, pokazuju mi gdje je ciljna crta. Prolazim crtu. Gospodićna očitava vrijeme 1:25:19.
Sretan sam. Uspio sam. Potvrdio sam da mogu. Savladao sam sve poteškoće i sumnje. Pobjedio sam!
Total time: 1:25:19
Swimming time: 0:22:21
Cycling time: 0:37:10
Avg pace: 1:56 min/km
Avg speed: 30,9 km/h
Max speed: 36,2 km/h
Avg HR: 154 bpm
Max HR: 163 bpm
Running time: 0:22:32
Avg pace: 4:29 min/km
Avg speed: 13,3 km/h
Max speed: 18,6 km/h
Avg HR: 168 bpm
Max HR: 176 bpm
Lap 1 time: 0:11:13
Lap 2 time: 0:11:19
Raduje me da sam na trčanju uspio održati isti ritam u oba kruga.
Rezultati:
Rezultati - 24/24, ali prvi u V1 
Poredak - 39. (zadnji) sa 73,7 bodova
Post je objavljen 13.06.2009. u 12:24 sati.