misli dolaze i odlaze u naletima kao udari vjetra. mrcvare.
između njih je zatišje i mir...odmor duše.
osjećam potrebu da dovršim sve nedovršeno, da dovedem sve u red i hodam kroz preostale dane ukorak s vremenom. ne više protiv njega, ne više korak iza, ne više kao da vrijeme nije važno.....već ruku pod ruku s njime kao s najboljim drugom. ne prijateljem. prijatelji su sumnjiva pojava. suviše bliski da ne bi nikada izdali. ali, drug je nešto drugo. s drugom znam na čemu sam. bez prevelikih očekivanja, samo zajedništvo na dijelu puta koji nam je isti i pozdrav, rastanak .......možda zauvijek, možda do nekog ponovnog susreta. bez tuge. s radošću što smo se sreli i dijelili dio svojeg bitisanja na ovom malom plavom biseru svemira. možda je upravo to najveće prijateljstvo. bez obećanja vječnosti. bez velikih riječi. bez dubokih emocija. usputno zajedništvo na obostrano zadovoljstvo.
zašto čeznamo za nemogućim? za onim što ni sami ne možemo dati? voljeli bi da nas vole bezuvjetno. kad bi i sami trebali dati takvu ljubav, nalazimo opravdanja i izgovore i objašnjenja i razloge i ....svejedno želimo od drugih baš to.
neke stvari lako ostavljam za kasnije. za sutra. ima vremena. brzina i žurba nisu dio mene.
naivno sam uletila u toplo proljetno predvečerje. ništa ne sluteći okretala sam pomalo umorno pedale svojeg biciklina, dok su oko mene zrakom plovili zvuci kraja školskog dana....s druge strane parka mravinjak srednjoškolaca razljevao se niz ulicu iz razjapljenih vrata velike stare zgrade gimnazije. koliko sam samo puta s torbom na ramenu izlazila u ovo doba baš kroz ta vrata ..... ima nešto posebno u večernjim zrakama sunca. u travi su nezainteresirano šetuckala dva kosa...pjegava...žutokljunci. putem kojim sam mnogo puta hodala kući u ovo doba dana s knjigama o ramenu žureći ususret večeri, sad sam klizila biciklom ispod starih krošnji lipa ....i vjetar je odnekud donio topli miris doma....uštipaka....lice moje majke. val emocija ....košmar prošlosti i sadašnjosti........oduvijek se lako saplićem o mirise....neizrečene riječi i neiskazani osjećaji kao da se skrivaju u tim nekim mirisima koji sasvim iznenada ...iznenada....bilo kada....
gledano unazad, prekasno spoznajem važnost vremena. prekasno spoznajem konačnost vremena koje nam je dodijeljeno. sve se greške daju ispraviti. do onog jednog trenutka kad se vrata zauvijek zatvore. da, znam...srest ćemo se opet. sigurno. ali, bit će to neka druga priča. ova je dovršena, ispričana, konačna. još uvijek živa u mirisima vjetra....
sad bih zaista željela ići ukorak s vremenom i učiniti danas sve što treba biti učinjeno u ovom danu. ne ostavljati za sutra ništa što sutrašnjici nije namjenjeno. iskazati poštovanje vremenu od kojeg sam mislila da sam jača i veća....a, bila sam samo blesavija. pohvatati sve konce i učiniti od vremena svojeg dobrog druga............tko zna, možda me poštedi mirisa s kojima ne znam što bih......
Post je objavljen 11.06.2009. u 14:06 sati.