Postoji ta priča o smaku svijeta 2012. koji su prognozirale Maje. Postoje i druge priče o smaku svijeta.
Da li će to biti tada ili na neki drugi datum i nije nešto od velike važnost za planet sam, možda ćemo ga uništiti mi, možda poremećaj u stazi, globalno zahlađenje, hlađenje jezgre, bilo što od toga ili ništa od toga. Uostalom ako gledamo po teoriji da je Zemlja živi organizam, možda će nas ona sama zatrti s obzirom što joj radimo.
Recimo da bude 2012, i što onda, pa ništa, ama baš ništa, treba stati kad je kraj.
Da li mi je ta ideja strašna, nije, ne hvata me panika. Zašto bi me hvatala panika od nečega na što ne mogu utjecati, isto bi mi bilo da pokušavam zaustaviti nadiranje mora puhanjem, beskorisno i smiješno.
I sada taj scenarij, da službeno i javno recimo objave da će tada i tada biti smak svijeta, što bi se dogodilo?
Naravno krili bi to od ljudi što je duže moguće, a onda bi naravno sposobniji pripadnici hakerske populacije iskopali tu čuvanu tajnu i nastao bi kaos.
Iskreno, u kakvom bi emocionalnom stanju bio ostatak svijeta se zna, nažalost.
Krenule bi lavine najgorih ljudskih osobina i sposobnosti pošto bi svi radili ono što inače ne smiju od straha od kazne i zatvora, sada bi bili oslobođeni toga i potaknuti ogromnim količinama adrenalina uzrokovanim skorašnjim susretom sa smrću.
Nastao bi nered, kaos i barbarstvo...da kao civilizacija ne vjerujem da bi smo otišli dostojanstveno, smireno, sređeno. Kao civilizacija vratili bi se u svoje prapočetke... i pokazali bi da je puno toga samo farsa i izigravanje ogrnuto civilizacijom.
Na ulicama bi nastao nered, krađe, razbojstva, pljačke, silovanja, osvete, i u glavom ispoljavanje onoga najgoreg u nama. Samim time bi već smanjili ljudsku populaciju jer bi dobar dio presudio onima koji su im se zamjerili u životu. Nevjerojatno što su ljudi sposobni napraviti kada su oslobođeni mogućnosti kazne i osude.
Tu bi bilo i opijanje, drogiranje i sexualno orgijanje, prejedanje ,sada kada inhibicije više nisu bitne...većina bi htjela napraviti ono to se nije prije usudila. Tužna bi smo slika bili.
A što bih ja radila s idejom da recimo 2012. prestajem živjeti i da to znam već sada.
Završila bih započeto. Nastavila sa planovima kako sam ih i započela. Možda bih ostvarila neku vezu, a možda i ne, to nije od presudne važnosti. Pazila bih posebno da ne ostanem trudna jer ne bih htjela priuštiti nešto kakvo kao što je sigurna osuda na smrt nevinom biću za kojeg sam ja odgovorna. I dalje bih vježbala, hranila se zdravo, vratila knjige u knjižnicu.
Više bih meditirala i pomnije molila za čist i miran um.
Par dana prije događaja bi se pozdravila s meni dragim ljudima. I onda bih otišla u planinu jer u gradu bi bila gužva, buka kao za vrijeme Nove godine i karnevala, jer većina ljudi želi otići u "velikom stilu" sa čašom u ruci. Izabrala bih svoje mjesto s pogledom na more i čekala. I to sama.
Mislim da ne bih podnijela da te zadnje trenutke tješim nekoga i gledam nečiji strah...da bila bih sebična i odlučna u svojoj namjeri da umrem u miru i sama.
Bilo bi mi žao jer nikada ljudska rasa neće doživjeti ono o čemu sam uvijek sanjala čitajući sf knjige i to što će gledano iz svemira taj lijepi planet plave boje nestati.
Sjedila bih na svom kamenu i čekala...
Post je objavljen 11.06.2009. u 12:58 sati.