Baš kad sam naučila da je život predvidljiv,kad sam već odustala od očekivanja da se nešto promijeni,ipak je na površinu izbila čežnja za istinskim susretom s drugim.Odjednom je posve slučajan susret u trenu razorio ionako tanku zaštitnu košuljicu bića i na površinu je izbijala očajnička,duboka usamljenost.Nepomirenost sa životom kojim živim,sa smrću čije tragove već primjećujem na vlastitom licu.Da sam se usuđivala bolje pogledati u ogledalo,vidjela bih da sam osuta mrljama samoće.Dodir s drugim više nije bio vođen mladenačkom znatiželjom prema nečemu još nepoznatom.Dodir je postao načinom zbližavanja,obrana od samoće.Jedino je bilo važno rastvoriti se,razmaknuti sve prepreke u odnosu na drugoga.Biti blizu do kostiju.Biti blizu do smrti.
Post je objavljen 08.06.2009. u 15:54 sati.