Marketing
Tokyo, drugi put. Dio šesti: Ghibli muzej.
Muzej animacijskog studija Ghibli bio je uz sumo turnir jedna od stvari koju nikako nisam htjela propustiti kad sam već u Japanu. Najpoznatiji po svom glavnom režiseru Hayaou Miyazakiju čijih je posljednjih nekoliko filmova došlo i u naša kina, studio Ghibli stoji iza petnaestak čarobnih i dirljivih dugometražnih crtića. Kakvi su im crtići, takav je i muzej: čaroban, pomaknut, slika svijeta kakav je u mašti djece svih uzrasta, svijeta kakav bismo voljeli da bude. Zbog popularnosti crtića studija Ghibli i neobičnosti muzeja, karte za posjet vikendom treba za željeni termin ulaska kupiti unaprijed (ulaz je ograničen na određen broj ljudi svaka 2 sata), preko uvijek korisnih automata u kombini dućanima.
Muzej se nalazi u Mitaki, jednom od beskrajnih predgrađa Tokya, 20-ak minuta vožnje vlakom na istok od najistočnijeg tokijskog kolodvora u Shinjuku. Od željezničke postaje do muzeja vodi autobus, ali nije daleko ni pješke. Znak na autobusnom stajalištu pokazuje da se Mitaka ponosi svojim muzejem.
Već tu počinju sitni detalji koji su glavni šarm muzeja...
Gradski grb Mitake na kandelabru također pokazuje Ghibli dizajn.
Ulaz u muzej.
Svi koji dođu do muzeja već imaju ulaznice, tako da je blagajna samo za ukras, uključujući i blagajnika, Totora iz istoimenog crtića koji je postao simbol studija Ghibli.
Zabranjeno gaziti po travi.
Spiralne stepenice do krovnog vrta.
Krov s vrtom.
Red za ulaz u muzej.
Unutar muzeja fotografiranje nije dozvoljeno čega sam se i držala, ne samo zbog poštovanja propisa nego i zato što je ovo muzej kojega zbilja vrijedi obići i doživjeti, pa bi gledanje tuđih fotografija samo kvarilo ugođaj. Za razliku od većine japanskih muzeja ovaj nema preporučene rute (ipak mu je slogan "izgubimo se zajedno", da se odrasli vrate u djetinje skitanje i otkrivanje, a djeca osjećaju kao da su kod kuće), makar se i tu i tamo potkrade koja strelica da prosječni Japanac ne dobije napad nesigurnosti suočen s previše izbora... Muzej je vjerojatnije manje egzotičan europskim posjetiteljima nego Japancima, jer je veliki dio egzotike i sitnih detalja ima mediteranski ili srednjoeuropski štih (pretpostavljam da je Miyazaki barem dio karijere proveo u Europi, zašto bi inače njegov Porco Rosso letio nad Jadranom a njegovi gradovi sjedili nagomilani na brdašcima kao umbrijski). Osim tog "atmosferskog" dijela, muzej ima i izloške vezane uz animaciju i nastajanje crtića, kao i mini kino-dvoranu u kojoj posjetitelji mogu pogledati originalni Ghibli crtić koji se ne prikazuje nigdje drugdje. (Kad sam ja bila prikazivao se film o vodenom pauku i bubi trkačici po površini jezera, zgodan i vrlo Ghiblijevski.) Pauzu od skitnje muzejem može se provesti na terasi kafića i restorana, ili se pak prošetati krovnim vrtom.
Plan muzeja:
U vrtu je bilo dozvoljeno slikavati, pa evo par slika. Ulaz u muzej.
Jedan od grbova Mitake (naziv doslovno znači tri sokola).
Grb s Totorom. :)
Usred vrta kip je divovskog robota iz Lapute, po kojem se i u crtiću i u stvarnosti gnijezde ptice i raste trava.
Dalja šetnja odvede malobrojne posjetitelje koji nisu stali na robotu do misteriozne kocke.
Tko zna čitati klinicu?
Skriven pod grmičkom, realistično odlomljeni dio robota. Zbog ovakvih detalja vrijedi obići cijeli muzej, i to dvaput. :)
Detalja ima posvuda, i svakakvi su... Od vitraja s motivima Ghibli crtića na vratima i prozorima, staklenih kugli obuhvaćenih željeznim rukohvatima stubišta, malih vrata za djecu i odrasle koji se ne libe sagibati, zakutaka u koje vrijedi zaviriti. Čak i sobe posvećene animaciji nisu suhoparne, već su napravljene kao radne sobe animatora, i ponekad treba i po ladicama kopati da bi se vidjelo neku zanimljivost.
Jedan od prozora koji gledaju na terasu kafića i restorana. Zašto su ove mačke na njemu? A zašto ne?
Muzej snimljen s terase.
Čak su i tradicionalno praktični i monotoni ormarići za prtljagu šarmantni u ovom Muzeju.
Unutarnje dvorište pokraj ormarića također je puno egzotike, poput cijepanog drva ili pumpe za vodu. :)
No i tu se mogu naći sitne ludosti, kao prozorčić kotlovnice pun živih loptica čađe, popularnih epizodnih likova iz par crtića.
Oznaka za parkiralište bicikala pokraj muzeja također je u nostalgičnom stilu.
Nije u sklopu Muzeja, ali bi mirne duše mogao biti.
Post je objavljen 08.06.2009. u 17:05 sati.