Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/rasclamba-rasomona

Marketing

Majstori obmane u službi stvaranja Zapadnobalkanske unije

Sam po sebi, zastrašujuće djeluje podatak da je u Republici Hrvatskoj, do sada, zbog počinjenih ratnih zločina, osuđeno više Hrvata nego Srba. U kontekstu te činjenice, ništa manje stravično, djeluje i spoznaja da se pred Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu sudi hrvatskom generalu Anti Gotovini dok su, istovremeno, srbijanski generali, poput Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Momčila Perišića ili Ratka Mladića, nezanimljivi ili nedostupni Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju. Isto tako, samo po sebi djeluje zastrašujuće da se šestorici čelnika HZ Herceg-Bosne na tom istom sudu pokušava suditi zbog navodnog udruživanja u navodnu zločinačku organizaciju dok se s druge strane po svaku cijenu, svim raspoloživim sredstvima brani opstanak Republike Srpske. Zašto je to tako ? Koji su ciljevi, a koji mehanizmi za njihovu realizaciju ? Pokušajmo to raščlaniti ! Idemo redom:

Ranije tajno svjedočenje građanina Stjepana Mesića u procesu protiv Tihomira Blaškića ovom je posljednjem donijelo, još u prvostupanjskom procesu, drakonsku kaznu od 45 godina zatvora. Međutim, nakon prvostupanjske presude, njegov odvjetnik Ante Nobilo, iznenada, i u dogovoru sa tužiteljstvom, mijenja strategiju obrane optuženog Blaškića, postavljajući tezu o navodnoj dvostrukoj crti zapovijedanja, tražeći nakon toga svjedoke i dokaze za takvo što. U konačnici, Tihomir Blaškić biva osuđen na deset godina zatvora ali se njegova presuda u javnosti pokušavala i pokušava predstaviti kao oslobađajuća, pri čemu se zaboravlja naglasiti da je čovjek bez iti jednog konkretnog dokaza najprije osuđen na 45 a zatim na 10 godina zatvora. Ono što je najgore, a što se sustavno pokušava prešutjeti, je činjenica da je taj čovjek osuđen te da će kao takav doživotno nositi stigmu osuđenika za ratne zločine.
Međutim, najnovija događanja pokazuju kako bi moglo doći do dodatnog usložnjavanja situacije oko Blaškićevog slučaja. Naime, haški su eksperti prije određenog vremena objavili da je ključni dokument, na kome je temeljeno smanjenje kazne Blaškiću, zapravo krivotvorina, skrojena kao i mnoge druge u Republici Hrvatskoj. I to u vrijeme Račan-Mesićevog upravljanja Hrvatskom. To što je na temelju te krivotvorine Dario Kordić dobio 25-godišnju pravosnažnu kaznu, kao i činjenica da se upravo zahvaljujući dobrim dijelom i toj krivotvorini pred Haškim sudom danas vodi sudski postupak protiv šestorice čelnih ljudi HR Herceg-Bosne, malo koga izgleda zanima. Tihomir Blaškić je, očito je, od strane određenih obavještajno-političkih krugova pomno izabran kao osoba putem čijeg će procesa dokazati labavu teoriju o dvojnoj liniju zapovijedanja, na temelju koje će, opet, u haškom pritvoru završiti mnogi a hrvatski narod opet dobiti novu stigmu. Vrlo nalik onoj sustavno širenoj nakon 1945. godine. U konačnici, izgleda, nakon svega izrečenog , otvorenom je postala mogućnost za obnovu procesa Blaškiću, što njegovom odvjetniku može poslužiti za iznošenje novih labavih teorija i naplatu novih enormnih honorara. Međutim, rijetki su oni koji na temelju činjenica žele o tome žele pisati ili govoriti. Isto tako, izgleda da su rijetki i oni koji danas uopće pridaju značaja činjenici da je Haško tužiteljstvo iz ureda sadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske na potpuno ilegalan i protuzakonit način dobilo skoro sedam stotina dokumenata s oznakom državne tajne. Neki to žele prikazati kao normalan čin suradnje s Haškim sudom. Kao što , uostalom, isti ti krugovi žele prikazati normalnom činjenicu da su britanski arhivi iz Drugog svjetskog rata još uvijek zatvoreni za javnost.

Ponovno aktualiziranje obavještajne akcije «Kameleon» iz 1999 godine, koje su pod krinkom zaštite nečijih građanskih prava i sloboda, tobože ugroženih u toj akciji, pokrenula neka sredstva javnog priopćavanja, nije ništa drugo nego još jedan primjer obmanjivanja javnosti s unaprijed definiranim ciljem, smatraju bolji poznavatelji ovdašnjih prilika. Zagovornici obrane građanskih prava i sloboda, međutim, ne žele objaviti kako su tom obavještajnom akcijom, nedvojbeno je, utvrđene sve pojedinosti o sastanku Georga Sorosa, Drage Pilsela i Ivana Zvonimira Čička na kojem je pao konačan dogovor o načinima destabilizacije Hrvatske države. Također, navodni zagovornici prava pojedinca ne žele objaviti da su istaknuti članovi Hrvatskog helsinškog odbora radili popise o navodnim masovnim hrvatskim zločinima u operaciji Oluja, prilikom koga su se na tim popisima našle i navodne žrtve za koje se kasnije ispostavilo kako se još uvijek nalaze među živima. Ti, navodni zaštitnici građanskih prava i sloboda, pogotovo, ne žele objaviti transkript razgovora nekadašnjeg tajnika Vlade samoproglašene Republike Srpske Krajine a danas čelnika Veritasa Save Štrpca i odvjetnika, i jednog od čelnika HHO-a, Čede Prodanovića, vođen u Budimpešti 1999. godine. Međutim, to su činjenice koje ne idu u prilog onim strukturama koje žele mistificirati činjenice te krivnju za rat i ratne strahote ravnomjerno rasporediti na agresora i njegove žrtve. Vodeći pri tome računa da u potpunosti prikriju sve tragove o onim skupinama i pojedincima koji su agresoru izdašno, i na razne načine, pomagali. Stoga se danas, sedam godina kasnije, ovo pitanje ponovno otvara. Međutim, otvara se na pogrešan način. Otvara se na način da se zaštita ustavnog poretka jedne neovisne države prikaže kao crimen a da se subverzivna djelatnost pojedinaca i skupina prikrije pod krinkom tobožnje zaštite njihovih građanskih prava i sloboda. S druge, pak, strane po svaku cijenu se nastoji prešutjeti detalji vezani za susret Štrbac-Prodanović, jer ako kojim slučajem dođe do objavljivanja detalja onda će i široj javnosti postati više nego jasno tko je kreirao većinu optužnica protiv hrvatskih časnika i političara, te tko to na tome ostvaruje enormne zarade. Ovakvim zamjenama teza i navodnim zalaganjem za građanske slobode zapravo se prikriva antihrvatska urota u kojoj ključne uloge na svim stranama imaju nekad visokopozicionirani pripadnici jugoslavenskih tajnih službi. I to onaj njihov dio koji je tijekom prve polovice devedesetih bio dosta tih, strpljivo čekajući svojih pet minuta.

Josip Manolić, nekada egzekutor Ozne, kasnije operativac Udbe i kratkotrajno jedan od suradnika dr. Franje Tuđmana, zahvaljujući staračkoj senilnosti sve otvorenije pokazuje kako se ni danas ne može pomiriti s obnovom Hrvatske Države. Kao svjedok tužiteljstva, Manolić je u procesu protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Valentina Ćorića, Slobodana Praljka, Milovoja Petkovića i Berislava Pušića nastavio tamo gdje je stao njegov dugogodišnji suradnik Stjepan Mesić. Naime, pažljiviji promatrači sudskih procesa koji se vode pred Haškim sudom smatraju kako je Mesićev zahtjev sa skidanja tajnosti s njegovog svjedočenja zapravo još jedna njegova igrarija u kojoj će zadobiti simpatije slabo informirane domaće i međunarodne javnosti. Međutim, skidanjem oznake tajnosti s Mesićevog svjedočenja ono će moći ući u spis tužiteljstva u slučaju Prlić i ostali, smatraju analitičari. Josip Manolić i njegovo pojavljivanje kao svjedoka tužiteljstva u slučaju Prlić i ostali pokazalo je kako Manolić svojim konstrukcijama zapravo želi ojačati teze koje narodski kazano «ne drže vodu» a izrečene su u Mesićevom svjedočenju u procesu protiv generala Blaškića. Nastavak Manolićevih špijunskih igara, kako se i očekivalo, dogodio se nakon njegovog povratka iz Den Haaga. Naime, Manolić je gostujući u jednoj emisiji HTV-a doslovce kazao kako je ratni ministar obrane Gojko Šušak «načinio i neke dobre stvari». Među te dobre poteze ratnog ministara pobjedničke vojske, stari je «oznaš» cinično svrstao jedino naoružavanje i opremanje Hrvatske vojske. Sitnice poput stvaranja, kadroviranja bez obrazovano časničkog kadra, uvježbavanja, blistavih vojničkih pobjeda i oslobađanja Republike Hrvatske otvoreno je prešutio. Pitanje, zbog čega je spomenuo isključivo naoružavanje i opremanje nameće se samo po sebi. U to je vrijeme, naime, Hrvatska je vodila obrambeni rat a uz srpsku agresiju bila je izložena i nametnutom embargu na uvoz naoružanja pa je trebalo puno energije i mudrosti da bi se u takvim uvjetima postigao zacrtani cilj. Svi oni kojima je hrvatska sloboda bila ili je i danas na duši složit će se da je uloga ministra obrane u takvim uvjetima iznimno složena. Bez obzira kako se on zvao. Čemu onda služe zagonetne fraze kojim se služi stari «oznaš» Manolić ?
Kao i u slučaju miniranja židovskog groblja u Zagrebu, za što je Manolić dugo godina optuživao upravo Šuška i njegove sljedbenike a za što se tek prije nekog vremena u procesu protiv Miloševića saznalo da je djelo KOS-a, Manolić je i ovim primjerom pokazao da niti on kao ni klika kojoj pripada nije želio stvaranje Republike Hrvatske. Kao i u spomenutom slučaju i ova izjava s aluzijom u vezi nabavke naoružanja je vrlo podla i slojevita. Naime, starom «oznašu» je poznato da ovakvi odgovori rasplinjuju maštu prosječno ili ispodprosječno informiranih gledatelja kojima će to odmah raspaliti maštu o švercu naoružanjem i novcima koji se tamo vrte. Naravno, zbog toga je Manolić i prešutio Šuškove zasluge u formiranju i ustrojavanju HV-a te blistavim vojničkim pobjedama. Dajući težište nedopuštenoj trgovini a prešućujući embargo koji je Republici Hrvatskoj bio nametnut, Manolić se zapravo osvećuje mrtvom Gojku Šušku za vlastiti politički brodolom ali i pokušava skrenuti pažnju sa svojih prijatelja koji su tijekom prve polovice devedesetih kormilarili brodom zvanim Vlada Republike Hrvatske te su kroz taj sustav upravljali privatizacijskim procesima i došli u posjed najznačajnijih gospodarskih subjekata u Republici Hrvatskoj. Naravno, po zakonima preuzetim od SFRJ u čije su kreiranje i osobno uložili jako puno truda.

Direkt /Mostar


Post je objavljen 01.06.2009. u 14:55 sati.