Naša svijest je obilježena iskustvom svjetla, sjene i tame, koja je, također, iskustvo svijesti. Odsutnost svijesti je s onu stranu svjetla i tame. To su predjeli u kojima djeluju mrtvi ljudi, stvarajući mrtve produkte nečega što nazivaju umjetnošću.
Svjest je povezana s određenim energetskim, elektromagnetskim konfiguracijama u mozgu i najbolje je dohvatljiva kroz diferenciranu spoznaju (u teatru je najbolje dohvatljiva, recimo, kroz jezik). Na iskustvo svjetla i svjetlosti čovjek može samo djelimice utjecati, a umjetnost, zapravo, gura svijest u prostore između svjetla i tame tako da mnogo najsvjetlijih spoznaja dolazi iz najdubljih ponora tame. Umjetnost okreće zemaljsku elipsu spoznaje tako da bude osvijetljena sa svih strana. To čini naš talent tako što i najdublji ponor tame izloži svjetlosti koju proizvodi njegova energija i učini ga vidljivim i izvorom spoznaje. Savršenost je naš cilj, ali je on nedostižan jer smo mi poluzombiji. Ni mozak nije sigurno utočište našega «Ja». Samo pola moždanih procesa su svjesni procesi. Umjetnost može značajno utjecati na te procese. Ona odlučuje što ostaje u svijesti i može nam omogućiti bijeg preko naših granica. Zapravo se ta unutarnja i vanjska granica izgrađuje u amygdali( bademova jezgra u mozgu -- po Spinozi centar intuitivnog, pa odatle i svijesti i mišljenja ) s djelovanjima straha, ljubavi, krivnje, znanja i spoznajna teorija pripada prije strahu nego znanju.
Samo mrtav sustav ima čvrste granice između unutarnjosti i vanjskosti. To se vrlo dobro vidi upravo na primjeru mrtvog teatra koji se odvaja od svoje bitnosti i strukturalno ne pripada svijetu iz kojeg je potekao i koji bi trebao mijenjati. On čvrsto postavlja granice između teatra i njegove svrhe – estetičkog učinka. Mrtav teatar se boji bilo kakvog učinka i bilo kakvog djelovanja na svijest, boji se katarze – slobodnog protoka misli izazvanih estetičkim i etičkim učinkom predstave. On ne podnosi ništa živo pa čak ni izvođača,glumca, redatelja, baletana, muzičara i jedini njegov učinak može biti ograničavanje svega što bi moglo pozitivno utjecati na razvoj svijesti, na aktiviranje stvaralačke energije, na protok ideja i jedina svrha bi mu mogla biti dosada i umrtvljavanje elektromagnetskih konfiguracija u mozgu koje omogućavaju diferenciranu spoznaju. U mrtvom teatru svaki korak prema oživljavanju čini uvredu za one koji žive od njegovog mrtvila. Takav teatar, zapravo, ne može postojati. On je besmislica jer djeluje suprotno svojoj strukturi ( živa, autonomna bića, čine njezinu osnovu) a, ipak, svakodnevno svjedočimo takvom teatru. Dakle, on usprkos besmislenosti svog postojanja žilavo izdržava sve mijene vremena i uporno radi na uništavanju sebe samoga, samim sobom. Gledao sam, prije tridesetak godina, u Dubrovniku, s Boškom Violićem, jednu takvu potpuno besmislenu predstavu i ne vjerujući da se to na sceni stvarno događa, glasno zavapio: »To je nemoguće.Takav teatar ne postoji.» »Itekako postoji, upravo ga gledaš», procijedio je Boško i napustio predstavu.
Kad je u Ljubuškom 1947. predsjednik općine Muselimović na narodnom zboru uvjeravao seljake da trebaju saditi kikiriki i pamuk, seljaci su protestirali i govorili da to ne može. Ustao se ugledni seljak Bariša Skoko, kojega je predsjednik prije zbora ucijenio i nagovorio da podrži ideju, rekao da može, što je u općinstvu izazvalo provalu gnjeva, našto se Bariša popravio: »Može se sadit, a 'oće li niknut, ja ne znam». Ili, što bi moj kum Martin rekao: »Može kume, sve može. Može i metla iza vrata grunut ko top, ako ti se tako namjesti».
Veza između umjetnika i njegovog mozga ne može biti veza prema samo jednome moždanom centru. Umjetnici su eksperimentatori s cijelim mozgom i njihov je najveći uspjeh kada stvore novi centar u mozgu, nove sinapse koje ranije nisu postojale.
Čulo vida je biološki dominantno, ali su od slika značajniji načini na koji one do nas dolaze. Prijenosnici slika su značajniji od slika samih. U teatru su to - posljednji u izvedbenom nizu,
u izravnom kontaktu s primateljima slike, publikom - glumci, živi ljudi sa svojim tijelima i svojom energijom.
Čovjek svojim postojanjem u univerzumu, posjeduje svoju osobnu sferu – kinesferu – pa tako postaje «mali univerzum» u univerzumu. Taj osobni prostor, bitnost našeg postojanja, oblikovan našom samosviješću i njezinim djelovanjem, vječnim titrajima i očitovanjima energije, je uvijek s nama. Mi taj prostor donosimo na scenu. On je naša veza s okolinom:
S partnerom, s publikom i prostorom u kojem jesmo. On nam omogućuje i postojanje u sferi planeta na kojem smo rođeni, štiti od neželjenih uljeza, brani od rušitelja našeg zdravlja tjelesnog i duševnog. Zbog toga što je on uvijek s nama, ne možemo odvajati život na sceni od našeg života. Mora se biti jedan. Ne možemo biti barbari za po kući i geniji za po vani. Kinesferu uspostavljamo osobnom energijom, možemo je širiti, skupljati, nabijati, prazniti; sve to možemo, ali je prvo moramo postati svjesni.
Post je objavljen 03.06.2009. u 18:13 sati.