Čemu isprike?
Ne želim vas silovati postovima napisanima samo da bi bili napisani. Pišem kad imam što. Sad valjda imam. Pa pišem, jel?
Danas malo netolerancije. Ak vam smeta, zaboli me. Operite me u komentarima ak očete.
Ja mrzim nadrkane tramvajske i ine babuskare.
Dok si nejako deriše, uče te da poštuješ starije od sebe, jel?
Ja se držim toga. Dok god oni meni pokazuju dužno poštovanje. Sorry, stari, al ak ti mene misliš tretirat ko pesa, onda ću se ja prema tebi ponašat ko pes, ugristi te, i na kraju zapišati.
Ne doslovno, ne brinite.
Volim kad mi se zahvale ili me barem lijepo pogledaju kad ustanem u tramvaju. Zar stvarno zaslužujem mrki pogled samo zato što sam sjedila dok je on/ona još bio/bila vani na stanici? Ili pak mlaćenje vrećicama da mi pokažu da su ovdje, a ja sjedim jer sam se minutu prije skoro srušila u nesvjest pa me netko brižan ušuškao na sjedalo?
No ne pizdim ja zbog sebe. To sve bum još nekak pregrmila.
Al moj mali nemre bez štake. Promatram ljude, uglavnom ga brzinski okrznu pogledom, a onda okrenu glavu. Ne vidim, ne postoji.
U petak mu žena ustane u tramvaju, a u tih dvije sekunde kolko je njoj trebalo da ga zaobiđe da bi mogao sjesti, dotrčala neka baba i zguzila se. Žena koja mu je ustala imala je 40ak godina. I ova kaj je sjela, isto. Nas troje stajača ostalo je u šoku.
A jučer mi u busu prekipilo. Naravno, sve prepuno, nitko ne ustaje čovjeku sa štakom. Napokon, oslobode se dva mjesta. Vidim dvije ne tak stare babuskare kako se laktare da bi čim prije stigle do tih mjesta. Ja zguram svog malog da sjedne prije.
Tad su krenuli prvi komentari od strane njih dvije i zločesti pogledi upućeni meni.
Mene živo zaboli.
A onda, pošto nisu obje mogle sjediti, jedna odlučila sebi olakšati, pa je na slobodno mjesto do mog malog stavila svoju torbicu. Podsjećam, bus prepun.
Mislim si, nije okej, ima još ljudi, i prokomentiram – „Sjedala su za sjedenje, a ne za odlaganje stvari“
Drugi val komentara i odgovor s visoka od strane vlasnice torbice – „Pa gospodična, a ko vama brani da sjednete?“
Odvratih da ne želim sjediti, ali ukazujem na mnoštvo ljudi u busu. Ne miče ona torbicu, nisam je se baš dojmila. Ah, nekulturna lajava glupa klinka.
Treći val komentara krenuo je kad sam ukazala gosponu od cca 80 godina da ima slobodno mjesto.
A najtužnije mi je to kaj je ekipa u busu mene gledala ko da smrdim, jer sam prigovorila.
Pretpostavljam da i vi imate nekih sličnih iskustava?
Pusa od fizičarke!
u jebote, sad sam skužila, pa ovo je moj STOTI!
Post je objavljen 02.06.2009. u 17:12 sati.