Danas dok sam išla sa Ljubljanske tržnice sa svojim novim „babskim“ cekerom, kako ga zove Blaž, u autobusu broj tri primijetila sam neobične plave oči…
U prvu ruku razmišljala sam kako nikada u životu nisam vidjela takve oči, plave gotovo nebesko plave koje na samom rubu uz bjeloočnicu postaju sasvim crne…
I već sam napasno buljila u djevojku, duge crne kose, sa najtužnijim plavim, gotovo nebesko plavim očima koje na samom rubu postaju sasvim crne.
I nisam si mogla pomoći…
I što sam dulje gledala, svakim su mi trenom te plave oči izgledale poznato, sve poznatije…
I malo prije moje izlazne stanice pojavio se iznenadni flash back…
„- Nemaš pojma o čemu pričaš.
- Ne naravno, ti si u pravu, kao i inače.“, gledale su me plave, gotovo nebesko plave oči koje na samom rubu postaju crne, dok su mi pružale ploču od Floyda.
- „ Ne, ali sasvim slučajno znam da se glazba ne procjenjuje na takav način.
- Na kakav?
- Takav potpuno bezveze.
- Ok, da čujem onda.“ ,stavila sam ploču na stari gramofon moga tate, dok je sjedio na podu sa kožnjakom nehajno prebačenim preko koljena. I nakon prvog poskakivanja gramofonske igle iz zvučnika se začula početna melodija „Echoes“.
„- I, da čujem…“ ,nasmiješio se i pogledao iskosa prema meni. Nasmiješila sam se sasvim polagano i sijela na pod preko puta njega, još uvijek držeći u rukama orginali omot vinil ploče „Meddle“ koji sam nedugo prije toga uspjela maznuti sa neke hrpe starih stvari ispred zgrade u Krešmirovoj.
„- Probaj zatvoriti oči…“, pričala sam, smiješila se i zatvarala oči istovremeno, čvrsto držeći omot na prsima; „ … slušaj i zamisli da si na nekom drugom mjestu i da…“, otvorila sam oči jer sam na kapcima osjetila odbljesak blica, njegovog crnog aparata.
„- Matija, moraš li tu stvar baš uvijek nositi sa sobom??
- Naravno.“smiješio se i gledao prema meni dok mu je pramen smeđe kose pao preko lica.
„ – Znaš da mrzim kad me slikaš…“,mrštila sam se, a on se nasmijao još jače, sjeo na koljena da bi se približio meni… U smijehu mi je pokušao uzeti omot ploče, ali nisam mu ga željela dati. Smijali smo se i navlačili oko omota dok on nije popustio… Smijala sam se i legla leđima na pod. Sjeo je pored mene i gledao me.
„ – Matija?
- ham?
- Zašto moraš ići baš u Split?
- Pa, studiram tamo.
- Aha. „ nije shvatio što sam mislila ili se jednostavno napravio blesavim da bude lakše, i meni i njemu… Podigla sam omot i gledala u njega, samo zato da ne moram ništa govoriti. Pogledao me iskosa i poljubio u obraz. Zatim je legao pored mene na pod i čekao da spustim omot i pogledam ga, da bi me mogao poljubiti… I dok me ljubio u pozadini je još uvijek svirala melodija „Echoesa“, cijela druga strana vinil ploče…
I iz razmišljanja me prene poznata stanica. I dok se autobus zaustavlja polako na ugibalištu, a vani miriše po travi, ja razmišljam o nikada ne prežaljenom starom gramofonu, pločama na dnu staroga ormara tamo negdje, daleko doma i o pomalo zaboravljeni plavim gotovo nebesko plavim očima koje na samom rubu postaju sasvim crne, jednoga fotografa.
Post je objavljen 30.05.2009. u 22:05 sati.