Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zs69

Marketing

Risnjak Mountain Trek 2009

Žohar na koti 1506 kod Snježnika

Potpuno svjestan da orjentacijski, a ni trkački nisam spreman za Ultru (unatoč nagovaranjima i pokušajima da me se isprovocira sretan ), prijavio sam se za Planinarsku ili Light kategoriju. U najavi je pisalo da se radi o 29,1 km dužine i 1.650 m uspona. Planinarska staza je zamišljena da ide po putevima i stazama i da zapravo ne bi trebala biti teška. Dodatno osiguranje sam potražio u iskusnijem partneru (Huti), koji je napravio reosiguranje u sklapanju dogovora sa "starim liscem" Perićem (prošlogodišnjim pobjednikom). No, život se povremeno voli našaliti sa svima onima koji ga shvaćaju ozbiljno, pa tako u ovom slučaju i samnom. Ako je ovo dovoljno intrigantno, nastavite čitati, a možete otvoriti kartu radi lakšeg praćenja stanja na terenu.

Na startu se skupilo mnogo ljudi. Risnjak (RMT 2008) je moja prva treking utrka i prošle godine sam znao tek par osoba (TeJu, koja je sada na Himalaji i Sablju). Ove godine, broj poznanika je značajno veći i osjećam se kao dio jedne velike obitelji.
Start je bio točan. 09:00 Već na samom početku su trekeri krenuli raznim stazama. Ja sam se držao Hutija i veće grupe okupljenje oko Perića, koja je krenula po stazi broj 2. Sa staze broj 2 skrećemo na Mrletovu cestu i dolazimo do Pjetlićevog vrha. Prolazimo pored Nenetove staze, pored šumske kuće i dalje na jug. U nekom trenutku shvaćamo da smo dobro zabrijali i napustili područje Nacionalnog parka "Risnjak". Tijekom razgovora s Muratom, došli smo i do zaključka zašto smo se izgubili. Kaže Murat da nikad nitko nije išao s njim, a da se nije izgubio. Otkrili smo tko je "urok" (eng. jinx). sretan
U nekim trenucima su neki trkači napustili našu veliku grupu i nastavili sami. Šaramo raznim putevima, izvan puteva, kroz šumu, pokušavajući ići prema sjeveru. Povremena vjećanja, proučavanje karta daju vremena za odmor i predah. Nailazimo i na kružne tokove u šumi, na užurbane ultraše, no nastavljamo prema našoj viziji. U nekom trenutku nailazimo na kamen na kojem je oznaka sa smjerom za Logor 103 i logor 104. Na karti pronalazim logor 103. Krećemo u smjeru sjeverozapada, po grebenu. Primjećujem i oznake NPR, što znači da smo se vratili na područje Nacionalnog parka. Shvaćamo da smo došli na vrh Škalice (1178m).
Murat i Huti čitaju kartu kod Škalica (1178m)
Novi cilj su nam Janjičarska vrata. Hodamo kroz šumu, kamenje klizi pod našim nogama, spori smo. Teren je nagnut, bilo je padova, ogrebotina, ali i mirisa medvjeđeg luka. Šalimo se i pričamo o mogućem susretu s medvjedicom. Prolazimo pored vrha Oštra (1221m). Zadovoljni smo jer znamo gdje smo. Znamo da je staza blizu. Uskoro izbijamo na stazu i počinjemo trčati. Nisam siguran jesmo li izašli na Nenetovu stazu ili Šumićevu stazu, ali svakako smo došli kod Janjičarskih vrata i nastavili prema Medvjeđim vratima (1266m). Tu krećemo prema Velom Vilju (1169m) i onda makadamom prema Cajtigama.
KT1 Cajtige. Do Cajtiga nam je trebalo dva sata i trideset minuta. Da se nismo gubili, vjerujem da bi nam sat vremena bilo dovoljno. Na Cajtigama sam obnovio rezerve vode. Na trku sam krenuo s 3 litre tekućine. Na Cajtigama sam natočio litru u mjeh, pola litre spremio u torbu i pola litre popio na KT. Dok sam ja obnavljao rezerve, glavnina grupe je otišla. Do tog trenutka nas je bilo približno petnaestak u grupi. Dalje sam nastavio s trojicom trekera, od kojih se najmlađi zove Nino i to mu je prvi trek u životu. Lekcija koju će pamtiti. Od Cajtiga put nastavljamo po makadamu, no ubrzo skrećemo lijevo i prelazimo na puteljak GPP. Tu ponovo prolazimo kroz lijepu šumu, uživamo u ljepoti, ali i teško dišemo zbog uzbrdice. Prolazimo Fratrove dolce i krećemo po Stazi po grebenu. Tu nailazimo na grupice planinara. Uspon na Snježnik (1.505m) je otežan, jer prelijepa priroda plijeni pažnju i pogled mi vrluda po predivnim vrhovima, šumama, moru. Dolaskom na Snježnik primjećujem mnoštvo trekera koji odmaraju i uživaju u već spomenutim prelijepim pogledima na okolicu. Između ostalih pozdravljam Žanu, Stamenića (aka Kiki, kurchevi dopredsjednik, Kristijan Š.,....) i Vanju S. (sve vrijedne članove AK Sljeme). Kratko se zadržavam, uzimam fotografiju za dokaz i pravac Međuvrhi. Do tamo srećem Nadu (moju Rapsku partnericu) i Jagodu, te ih bodrim u osvajanju Međuvrha.

Nada i Žohar na Međuvrhima (1460m)
KT2 Međuvrhi (1.460m) Još jedan prelijep vrh s lijepim pogledom na okolicu. Slikanje s Nadom za uspomenu, jer čovjek u životu može izgubiti mnogo, ali ne smije izgubiti Nadu. sretan Od KT1 do KT2, unatoč usponima i terenu, trebalo mi je 43 minute (3,47km; Avg pace 12:37min/km). Tijekom silaska padam na guzu (stražnjicu). Bio sam sretan jer je trava bila meka i podatna. Nisam mogao izabrati ljepše mjesto za past. Prolazimo Srebrna vrata, još jedno lijepo mjesto (nisam slikao, ali pozivam čitatelje da odu tamo i pogledaju), te nastavljam Frankopanskim putem, gdje ostavljam svoju pratnju i produžujem sam. Nešto prije Lazca nalijećem na dvije mlade djevojke, s kojima sam pričao prije starta o mogućim putevima. Ostavile su dobar dojam, cure se "ne buju 'zgubile".
KT3 Lazac (1.058m) Od KT2 do KT3 sam došao za 48 minuta (3,69km; Avg pace 13min/km). Na kontrolnoj točki vidim Mrakonju Sopinu. Leži i odmara okružen ugodnim ženskim društvom. Uživa u životu punim plućima i pjeva o tramvajima. Neuspjelo provocira glede mog trenutnog vremena prolaska i mojih pobjedničkih ambicija. Zanimljiv mi je taj Slavko. Na ovoj KT leži u hladu i pjeva. Kad sam sišao s Risnjaka, evo, opet on leži pored planinarskog doma i pije pivo te pjeva. Kasnije, dođem u cilj, tek se malo oporavim, a opet on dolazi i pjeva. Ne znam jel poanta u pjevanju, ali kao da zna nešto o "crvotočinama", prostor-vrijeme zakrivljenostima i sličnim temama.
Od Lasca nastavljamo Lovrićevom stazom prema jugu. Tu sustižem moje pajdaše (trojica od kojih je jedan Nino) iz "Perićevog izgubljenog izvidničkog odreda". Uz put skupljamo ostavljenu djevu, kojoj su njezini partneri popili vodu i odjurili dalje. Iskreno i ozbiljno smo umorni. Tempo nam pada.
Sustižu nas dvije djeve koje sam prestigao prije Lasca. To me upozorava da smo ozbiljno spori. Tijekom uspona na Grič imao sam dojam da sam ispustio dušu, no vjerojatno je našla put. Vrh Griča je donio radost. Još malo do Planinarskog doma Risnjak. Tu (na Griču) ostavljamo dvije djeve koje su nas sustigle.
Vjerojatno su se "potrošile" dok su nas stizale i htjele nam pokazati "tko je tko u hrvatskom trekingu" (cure, ništa loše, samo šala sretan ). Dolazak do planinarskog doma je veselje kratkog vijeka. Do vrha je strmo. Sjećam se od prošle godine. Postoji i čelično uže za pomoć. Odbacujem ruksak, jer mi ne treba. Vratit ću se po njega. Penjemo se. Negdje na polovici uspona jedna misao me presjekla preko srca. "Gdje mi je kartica za cvikanje?!" Huh, teško je sada opisati šok toga trenutka. Srećom, torbica u kojoj je kartica je ostala samnom. Pomisao da se moram vratiti dolje po nju... neprocjenjivo! sretan Na putu do vrha srećem još Hrvoja i Ivelinu.

Žohar i društvo na Velikom Risnjaku (1528m)
KT 4 Veliki Risnjak (1.528m) Na vrhu totalno iznenađenje. Huti! Pa, dobro, zašto sam te stigao? Obavljamo foto session, uživam u pogledu na prelijep krajobraz (ovo mi postaje fetiš). Uživam u okusu čokolade koju mi je dala vesela gospođa kojoj dugujem pivu, pa ju pozivam da se slobodno javi glede isplate duga. Od Lasca do vrha mi je trebalo sat vremena i 5 minuta (3,82km; Avg pace 17min/km). Silazak nije ništa manje zahtjevan od uspona. Povremeno četveronoške, kao pravi žohar. Silazim do doma, uzimam ostatak opreme. Pozdravljam neizbježnog Slavka S. i mog prošlogodišnjeg Velebitskog partnera Morena M. Iako možda nije sportski, a ni preporučljivo, ali pivo je pasalo. Presjeklo je okus izotonika i vode. Dodalo okus životu. Nakon što je Huti ignorirao moje pozive da se krene, Moreno i ja krećemo u završnicu. Naš izbor je Moravčeva staza, koja kasnije postaje Horvatova staza, odnosno staza broj 1. Osim što je okoliš bio lijep, mogli smo lagano trčkarati. Kraću orjentacijsku stanku smo napravili na skretanju za Marijin grob. Tu su nas dostigla još dvojica trkača. Namjera mi je bila da kod cisterne Klupica presječem prema Šumićevoj stazi, ali nisam vidio ni cisternu, a ni stazu. Slijedeće zaustavljanje smo napravili kod Vučje jame. Kratko slikanje i pokret (fotke nisu dobro ispale). Uskoro dolazimo na makadamski dio Horvatove staze po kojoj se lakše i brže trči. Obzirom da sam nakon fatalne KT1 sam uzeo kartu u ruku i pratio kretanje, odlučio sam iskoristiti kraticu i presjeći po nekom crtkanom putu prema Štahanovoj poučnoj stazi (ipak sam koristio mozak sretan ). Upitno je bilo, hoću li prepoznati taj put. Naime, jedno je vidjeti kartu, a drugo je vidjeti put u prirodi. Kartu koju imam, izdao je Nacionalni park Risnjak i karta je datirana s 2007. godinom. Drugi trkači su imali Smandovu kartu i neke ceste/putevi su bili ucrtani različitim linijama. Moja karta ima ucrtane kamene međaše i njihove brojeve. Nisam vidio ni jednog! A dobro bi došlo! Uglavnom vidjeli smo neki put, prvo smo krenuli oprezno, a kasnije odlučnije, sigurni da smo na dobrom putu. Dobro sam procijenio i uštedio nam možda više stotina metara trčanja. Dolaskom na poučnu stazu sve postaje poznato.
Cilj! U cilj ulazimo nakon 7 sati i 22 minute. Za ovaj zadnji dio mi je trebalo sat i 39 minuta (7,5km; Avg pace 13:13min/km). U to vrijeme treba uračunati slikanje na vrhu, sporo kretanje pri silasku, pijenje piva,...

Moreno i ja smo stigli kao 34. i 35. od 94 muška sudionika i obzirom na gubljenje, mogu reći da sam zadovoljan rezultatom i koliko smo drugih natjecatelja prestigli, imajući u vidu koliko smo vremena izgubili na lutanja.

Rezultati:
Ultra
Planinarska žene
Planinarska muškarci

Galerije:
Pinkyjeva galerija
Žoharova galerija
Ad natura galerija


Post je objavljen 24.05.2009. u 23:55 sati.