Treće što požude čine duši jest da je zasljepljuju i potamnjuju. Kao što pare potamnjuju zrak i ne puštaju da sunce sjajno svijetli; ili kao što zamagljeno zrcalo ne može jasno odražavati u sebi sliku lica; ili kao što se u mutnoj i kaljavoj vodi ne vidi dobro lik onoga koji se u njoj ogleda, tako je duša, kad je zarobljena požudama, zamračena u razumu i ne može da bude jasno osvijetljena ni suncem naravnog razuma ni suncem nadnaravne Božje Mudrosti. Govoreći o tom Kralj prorok veli:
Krivice me moje sustigoše da gledat' ne mogu. (Ps 40,13)
U isto, pak, vrijeme kako duša potamni u razumu, ostaje također zamračena s obzirom na volju, ukroćena s obzirom na pamćenje i neuredna s obzirom na zakonit način djelovanja. I zaista, budući da ostale moći u svom djelovanju ovise o razumu, očito je, kad je ovaj pomračen, da i one ostaju smetene i potresene. Stoga kaže David:
Duboko mi je duša potresena; (Ps 6,4)
to jest poremećena u svojim moćima. Jer, kako rekosmo, niti je razum sposoban primiti svjetlo Božje Mudrosti, kao što zamagljen zrak nema sposobnosti da primi sunčanu svjetlost; niti je volja sposobna da primi Boga u čistoj ljubavi, kao što zamagljeno zrcalo nije prikladno da jasno odrazi lica onoga koji se ogleda; niti je pamćenje, zamračeno mrakom požuda, kadro da bude uobličeno slikom Božjom, kao što ni blatna voda ne može odraziti jasnu sliku onoga koji se u njoj zrcali.
Nadalje, požude zasljepljuju dušu, jer su požude kao takve slijepe: od svoje strane one nemaju nikakvog shvaćanja, te im razum uvijek mora služiti kao vodič. Odatle slijedi da svaki put kad se duša prepusti vodstvu svojih požuda, postaje slijepa; a i kad se netko koji ima dobar vid dade voditi od slijepog, jednako je kao da su oba slijepa. Iz toga slijedi ono što je rekao naš Gospodin po svetom Mateju:
Kad slijepac slijepog vodi, obojica u jamu padnu. (Mt 15,14)
Malo koristi leptiru da ima oči, kad ga čežnja za ljepotom svjetla zabliješti i privuče u plamen svijeće. Isto tako je onaj koji se hrani požudama sličan ribi, kojoj svjetlost služi radije kao mrak, jer joj ne pušta da opaža zasjedu koju joj ribari postavljaju. Stoga je dobro rekao David govoreći o takvima:
Napade oganj i ne vidješe sunca (Ps 57,9; prema Vulgati)
Po njima pada oganj koji grije svojim žarom i bliješti svojim svjetlom. Upravo tako čine požude: uspale čežnju i zamrače razum, tako da ovaj ne može vidjeti svojega svjetla. Uzrok toj zaslijepljenosti leži u tom što se između subjekta koji gleda i prijašnjeg svjetla umeće neko novo svjetlo, te se moć gledanja zaustavlja na toj umetnutoj, a ne na prvoj svjetlosti. Pa jer se požude umeću tako blizu da stoje u samoj duši, duša nailazi na to svjetlo kao najbliže te se na njemu pase, i tako ne može razabrati svjetlosti jasnog razuma dokle god se ne odaleči zaslijepljenost požuda.
Veoma je vrijedno žaljenja neznanje nekih koji se opterećuju izvanrednim pokorama i mnogim drugim vježbama po svojoj volji, misleći da će im to i drugo slično tome biti dosta da postignu sjedinjenje s božanskom Mudrošću, a da ne nastoje marljivo nijekati svoje želje. Kad bi u ovo nastojanje uložili polovicu truda i briga što ih ulažu u vježbe izabrane po svojoj volji, napredovali bi u jednom mjesecu više negoli sa svim njihovim pokorama u mnogo godina. Kao što je potrebno da se zemlja okopa, da bi dala plod, jer inače rodi samo korovom, tako je neophodno potrebno mrtvenje požuda, da bi duša napredovala. Čak se usuđujem reći da, kad bi netko htio napredovati u savršenstvu i u poznavanju Boga i samoga sebe bez spomenutog mrtvenja, ne bi nikad postigao plod veći od onoga što se može očekivati od sjemena posijanog na neiskopanom zemljištu. Dokle god, dakle, požude ne budu umrtvene, duša će biti gruba i uronjena u mrak, jer su one poput mrene ili truna u oku: priječe vid, dok se ne odstrane.
Sv. Ivan od Križa, "Uspon na goru Karmel"
Post je objavljen 23.05.2009. u 11:00 sati.