...sada kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati,
već tražiti snagu u onom što je ostalo i s tim živjeti...
zaboravimo, ne radi nas ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi...
...požurimo, s danima i danima što će doći
požurimo s shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe...
jednom, ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili
ali,tvoje ruke bit će prekratke, a noge preumorne da se vratiš...
bit će kasno
...možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo, al proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci
jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedno drugom dati...
zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsječaju...
ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti
al, ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene...
...ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam
život je borba- nastoj pobijediti
ali ako uzgubiš-ne smiješ tugovati
cilj života je ljubav- a ona traži žrtve
...bio si moje veliko proljeće
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti
koje ću se sjećati
...osjećat ću tugu jer sam tebe voljela
bit će to ironija tuge...
...nestat će sjaja u travi
nestat će veličanstvenost svijeta
ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo...
William Wordsworth (1770-1850)
Post je objavljen 15.05.2009. u 11:02 sati.