Ograničimo se na ono u mozgu što, između ostalog, pripada i teatru:
1. Pokloni /darovi, darivanje, davanje/
2. Predstavljanje u višem smislu i
3. Pitanje predstavljanja kao pitanje udvajanja.
U sve tri točke se, naposlijetku, radi o pitanju prikazivanja i danas kritički promatranog predstavljanja.
Predstavljanje bi u odnosu na ocjenjivanje trenutačnog stanja povezanosti, trebalo biti viđeno kao problematično, kao skriveno udvajanje koje izvire iz zajedničkog rada.
Udvajanje je slika nečega, slika koja predstavlja nešto drugo, ali u ovom trenu i na ovome mjestu može biti shvaćena samo kao ono što predstavlja. Ako pravilno predstavljamo, udvajajući do savršenstva sliku nečega drugog, nečeg što hoćemo predstaviti, promatrač će, promatrajući naše predstavljanje, shvatiti to što predstavljamo i shvatiti ono drugo što smo predstavljajući udvojili. Zbog preslika, umjesto originala, može doći do drukčijeg načina rada. Poklon onoga kojem je uručen uzdiže ( promatrača), ali drugoga ostavlja prisutnim (predstavljača).Takvi pokloni se u mozgu ne mogu naplaćivati, oni su uistinu pokloni i ne traže povrat nego služe povezanosti svih stvari obuhvaćenih poklonom.
U umjetničkom smislu to znači uspostavljanje korespondencije među svim elementima bez ekonomske računice ili traženja povrata. Djelovanje mozga nije ovisno samo o zakonima djelovanja, nego ti zakoni mogu biti obogaćeni ili prekinuti poklonima.
Neuronske grupe mogu svoje energetske poticaje predati drugim regijama mozga bez uračunate uzajamnosti i mogu ostvariti svoje aktivnosti i bez obveznog uzvrata darovanoga iako se mogu nadati vraćanju poklona u nekome drugom obliku. Možda u obliku metafore koja oslobađa, toj neuronskoj grupi, prostor za novi stvaralački čin, za novo pohranjivanje emocija, energije ili misli.
Zamislite u teatru ovakvo djelovanje na sceni svih elemenata koji su uključeni u predstavu:
glumaca pojedinačno i u grupama, svjetla, glazbe, kostima, scenografije, redateljskih naputaka, teksta, pa će biti jasnije što sam htio uspoređujući djelovanje teatra i mozga.
Primjerice, glumac poklanja drugom glumcu poticajnu rečenicu ili pokret nadahnut svjetlom, jecajem violine, koji se lomi o lepršave skute kostima u surovoj, kvadratičnoj scenografiji svakodnevice, a drugi glumac osjeti taj poticaj i prihvati taj poklon, uživajući u darovanom, otvarajući, lijepo umotani, poklon pred promatračima, koji se dive ljepoti poklonjenog, i ne mora vratiti poklon odmah nego se on darovatelju vraća u obliku emocije koja ga potiče da poklanja i prima poklone, umnožavajući prostore stvaralaštva darovatelja, daroprimca i promatrača.
Zadaća teatra jest uglavnom u tome da preradi situacije iz života i ponovno ih uspostavi na sceni. U žarištu pozornosti se promatraju i raščlanjuju niti života i njihovo ispreplitanje, a rampa pozornice uokviruje pozornost na jednu sliku koja, kao i u slikarstvu, pokazuje svijet ne samo umanjen i u jednoj određenoj perspektivi nego i u jednoj čudesnoj apstrakciji i stupnjevima kompozicije koje otkrivaju naš duh i naš mozak. Svrha vježbanja takvog usmjeravanja naše samosvijesti je očevidna. Često se teatar ne promatra samo kao koncentrat života, nego kao pokušaj kulture čitanja u kojem se proces čitanja obrće u osjetilima, da se promatranje jednog komada na pozornici i iza toga stojeći tekst pokušava razumjeti kao kada čitamo tekst i iz tog teksta zamišljamo kako se odvijaju scene u životu i na pozornici.
U naše je malo mjesto, još dok sam bio mlad, zalutala jedna udovica sa svojim sinom Zoranom. Domalo je i ona umrla i ostavila Zorana samoga. Radio je sve što bi mu ljudi ponudili i prehranjivao se nekako živeći gore od zvjeri. Usput se propio jer je to bilo najjeftinije.
Potkraj njegova tužnoga života su hakali za njim ( vikali za njim):
» Nema Zoka nikoga»,
a Zoran bi odgovarao:
» Ima Zoka sebe».
Kome ovo nije dovoljno neka si iščita nešto drugo...Zoka ima Sebe.
Glumac uprkos svim zamčicama koje mu postavlja njegova umjetnost prikazivanja mora imati sebe, a ostalo će doći samo po sebi.
Slično salonu pozornica je ekskluzivno mjesto za širenje obavijesti no ne da se sve obavijesti aktiviraju u istom trenutku nego da reflektor samosvijesti osvijetli samo jedan dio u vezi s društvenom interakcijom.
Kod ovog modela proces preslikavanja pojedinih ličnosti ne mora biti geometrijski ili matematički savršen. Kao kod umjetničkog djela dovoljno je okupljanje kontroverzija na jednome mjestu. U jednoj zajedničkoj večeri moguće je dovesti u međusobnu vezu i ono što u djelićima sekunde i trenutcima na pozornici nikako ne ide zajedno ne spada i nemože zajedno funkcionirati.
Tu je jednom blagi stisak ruke, drugi put pogled, zdravica, lagani dodir nečije haljine za plažu, zajedničko slušanje prigušenog udaranja valova, zajednički smijeh, prijateljsko lupkanje po ramenu, slučajni poljubac prijatelja, pogled stranca koji nas je okrznuo.
Traženje apsolutnog trenutka predstave koji će sve objediniti, predstave koja može biti komedija, koja još to nije, nego se uspostavlja tek u smijehu publike i u radosnoj opuštenosti gostiju.
Mi, kao kazališni umjetnici, pokušavamo razoriti s mukom izvježbane mogućnosti promatračeve svijesti da se usredotoči na malo mijenjajućih stvari u određenim okvirima.
Oni se usredotočuju, kao urar, na rad kotačića u satu, a mi ih vučemo na gledanje izvan okvira sata i izvan okvira njihove lupe kojom gledaju detalje, na promatranje ljudskih odnosa i tako im razbijamo usredotočenost s onoga što je njima bitno na ono što je bitno nama.
Razbiti okvire pozornice i ukloniti ograde između nje i gledališta bit će jedan od osnovnih zadataka teatra 21. stoljeća.
Postoje pokušaji već godinama, neki čak i uspješni, ali mislim da bi na tome trebalo još raditi i uvesti ovu ideju kao pravilo. Trebalo bi se otvarati djelu i gostima i kroz tu otvorenost dopustiti da strategija priprema izaziva interakciju.
Idealna interaktivna točka bi bila ona u kojoj bi promatrač shvaćao predstavu kao svoju i osjećao
se tvorcem.
Post je objavljen 13.05.2009. u 18:46 sati.