Kako je krasna ta cipela bila. Već sam se vidjela kako u njoj lakonogo plešem tango ili nešto slično. Crna kožna, sa svijetlim prošivima i decentnom linijom, te vrlo neobičnom petom koja se iz luka u korijenu tanjila u oštri stilleto. To je vrsta cipele koja ne pristaje na kompromis.
"A, ne, draga moja," kao da kaže, "nećeš ti nositi mene, nego ja tebe!"
I na nozi je bila jednako neumoljiva kao i na polici. Sjećate se scene u kojoj dadilja steže Scarlett u korzet, jedan po jedan inč? E, pa to bi bio humaniji tretman u usporedbi s onim kojeg mi je Cipela priredila. S vedrije strane, hodala sam sitnim koracima Kineskinje i svako malo gubila ravnotežu, što određena vrsta ljudi navodno smatra vrlo ženstvenim. Budući da inače grabim vrlo neelegantnim koracima, posve je razumljivo da sam ih morala kupiti.
Od toga trenutka pa do dana današnjeg Cipele su vidjele svijet slovima i brojkom cijeli JEDAN (1) put. Recimo da sam se te večeri kad sam ih nosila zapitala kakvu su obuću imali na nogama oni mirni dječaci koji su jednoga dana samo flipnuli i pobili pola susjedstva. (I zašto to nisu učinili petom?) Recimo da sam doživjela feminističku epifaniju i smatrala da kao mučenica zaslužujem svoj svetak. Recimo da sam proklela eleganciju i ženstvenost. I još recimo u svoju obranu da sam to sve učinila šutke.
Zašto ja to sve pričam? Zašto sam neki dan kupila najslađe sandale na svijetu. Crvene i sjajne kao Slatka tajna od jagode, kožne i ravne, udobne i nosive valjda na svačijim stopalima osim mojih.
Tužna i očajna.
Pozdravlja vas Schoko, bosonoga žena.
Post je objavljen 12.05.2009. u 22:35 sati.