Marketing
Pogled sa vrha tornja
Bila sam na vrhu. Tornja.
Još da vidim Monu, i postala sam prava parižanka. 
Naime, najčešće pitanje koje mi postavljaju (jedno za drugim) je "Jesi bila na tornju? Jesi vidjela Mona Lisu?"
Kao i ono "Jesi li skakala sa Starog mosta?"
No, da ne svrćem sa teme.
Prvo malo o brojevima:
- toranj je visok (sa antenom) 324 m - najviše dokle se turisti mogu popeti je 276 m. (na vrhu odjednom može stati 800 ljudi - vjerujte da se čini da ih može stati puno manje)
- za vedrog dana može se vidjeti i 70ak kilometara u dalj (nama je dan bio li-la, ni vedar ni ne)
- vrh se na vrućini može zakriviti i do 18 cm 
- na vjetru, odstupanje nije više od 7 cm
- do prve razine ima 360 stuba
- do druge ima 719 stuba
- do treće ima 1.665 stuba (naravno da smo išli dizalom)
- vrijeme čekanja: u sezoni od 45 min pa do nekoliko sati
- cijena: do druge razine (dizalom) je 8 € (za djecu do 12 godina 4€), a do treće razine 13 € (za djecu do 12 je 7 €, koliko sam zapamtila).
Mi smo čekali nekih sat vremena. To mi je donijelo najviše umora, jer moja leđa baš ne podnose stajanje, iako podnose maratonske daljine. Ali isplatilo se.
Naime, Eiffel, kao vrhunski inženjer je još u ono vrijeme predvidio dizala za toranj. Ne moram vam ni govoriti kako su Francuzi, ljudi koji na prvu kažu "ne" pa kasnije razmišljaju o tome, bili strahovito protiv toga da se toranj uopće održi nakon Svjetske izložbe.
Legenda kaže da je Guy de Maupassant ručao svaki dan u restoranu na tornju jer je to bilo jedino mjesto gdje ga nije morao gledati.
Što se tiče samog restorana, iznimno popularnog - zvanog Jules Verne. Popularan je po svojoj reputaciji i strahovito visokim cijenama. Što jest jest, ipak se nalazi na jedinstvenom mjestu u svijetu.
Restoran ima svoje privatno dizalo, i kada se rezervirate, dobijete kod da možete ući u njega.
Slika je, nažalost, loša ali morala sam slikati kodnnu ploču. Imali smo sreću i vidjeti konobara koji izgleda kao da je dobri stari Jules osobno.
Ja sam, naravno, odmah zamislila scenu. Neki milijarder u New Yorku želi impresionirati kakvu curu. Nazove restotan u Parizu, i svojim je privatnim avionom odvede na večeru u ovaj restoran.
OK, gledala sam previše filmova.
Restoran je ipak prilično posjećen, i to je ono što me u Parizu općenito impresionira - svaka roba ima svoga kupca.
Toranj su posjetili mnoge poznate ličnosti, uključujući Chaplina, Hitlera ili Josephine Baker. Što nije ni čudo, jer je svojom simetričnošću osvojio mnoge obožavatelje.
pogled na Trocadero sa druge razine
blizu je i replika Kipa slobode
iz daljine se čini tako mali Grand Arch i moderni dio zapadnog Pariza
pogled u daljinu
i još malo u daljinu, sa muzejom Louvre u kadru
slavni Etoile, koji sa razlogom zaslužuje svoje ime (Etoile znači zvijezda i sve avenije se spajaju tu, u obliku zvijezde)
mravići
na vrhu je postavljena ploča sa imenima glavnih gradova raznih država i udaljenosti tih gradova od tornja. Postavili su strateški, prema stranama svijeta gdje se gradovi nalaze.
Zanimljivo iskustvo, poseban doživljaj. Ako se bojite visine, nemojte ići. Organizacija je prilično dobra, iako se, kako rekoh, na čekanje provede najviše vremena. S tim da se na drugoj razini presjeda iz dizala u dizalo, pa vam i tu ode jedno pola sata, ma i više, čekanja.
Na tornju imate i toalet i poštu i nešto na brzinu za prigristi, ali pogled je stvarno - poseban doživljaj. 
Post je objavljen 06.05.2009. u 11:21 sati.