"Why don't you ask me what it feals like to be a freak?"
Prije tjedan dana sam bio frustriran što moram štrebačit poslovni engleski, a ev tjedana dana poslije sam hepi jer sam ga se napokon riješio. Položio sam s 5! Al to kažem ono reda radi, jer ovaj post pišem iz drugih razloga. Istu ovu kratku priču sam napisao na fejsu, al stavljam i na blog, jer bi volio da to pročitaju i neki ljudi koji nemam na fejsu. Dakle ukratko, ova priča je ulomak iz mog romana na kojem radim več dulje vrijeme. Samo moji najbolji prijatelji su znali da ga pišem, ali sad više ne želim biti dark horse, jer sam shvatio da mi zbilja pomaže tuđa kritika. Da ne dužim, evo priče. :D
Bio je toj moj dan D. Dan kada mi je nervoza došla na toliko visoku razinu da ju više nisam mogla trpjeti. Nisam se nikako mogla smiriti.
Probudila sam se već u 1 sat. Jednostavno sam otvorila oči i neko vrijeme buljila u strop.
Išta god da sam poslije toga napravila nije mi pomoglo da zaspem. Nakon nekih sat vremena valjanja po krevetu, shvatila sam da je uzaludno pa sam se ustala. Pogledala sam kroz prozor i vidjela da kiša još nije stala. Mjesec je bio skriven iza gomile tamnih oblaka, koji su se poput crne zavjese spustili i zaklonili pogled na nebo. Toliko o romantičnoj večeri.
Sišla sam s kreveta i prekoračila truplo „mog dragog“. I dalje je imao onu grimasu iznenađenja na faci, zaleđenu zauvijek. Nasmijala sam se. Bilo je smiješno, ono zadnje što je on vidio. Vidio je mene golu i sigurno pomislio nešto tipa koji sam ja sretnik, a slijedeći trenutak je imao nož u srcu. Dva sata poslije već je mrtvački hladan. Baš i neki sretnik. Mogla bi mu izvadit jetru da murja ne može odrediti vrijeme smrti, onako iz zabave. Ustvari, neda mi se.
Otišla sam u kupaonicu umit se. Voda je bila ledena, prodrhtala sam od nje. Podigla sam glavu da se pogledam u ogledalu. Čulo se nešto kao „kvrc“ i u slijedećem trenutku ogledalo se razbilo, a moja je faca izgledala kao da ju je Pablo Picasso nacrtao. Primijetila sam da su mi oči crvene. Puklo mi je par kapilara. A onda sam primijetila u lijevom kutu lijevog oka nekakvu crnu točku, koja se nakon par trenutaka širenja, smirila i počela smanjivati. Mogla sam osjetiti hladnoću te tvari.
Zbilja si to u što gledaš. Raspadnuta slika., progovori moj odraz u ogledalu.
„Ne ne znam. Ajde mi reci nešto novo.“, odvratim mu.
Taj glas mi se često javljao dok sam bila u zatvoru, prije nego što sam onoj kuji pokazala tko je gazda. Imala je sreće da su čuvari stigli, inače bi ju ugušila u svom međunožju. Heh, možda je i dobro biti lezbijka, pa makar i iz fore. Odredili su mi dva mjeseca samice, ali meni se nije dalo toliko čekati. Ni sami nisu svjesni koliku su pogrešku napravili kad su moj tijelo bacili u more.
Slučajno sam pogledala nazad u ogledalo. Bilo je čitavo, i ja sam vidjela kako grozno izgledam. Nisam to htjela gledat. Udarila sam u ogledalo desnom šakom. Ogledalo je bilo ponovo razbijeno, ovaj put ne samo u mojoj glavi, a ja sam ponovo bila Picassova slika. Možd sam mu mogla biti i jedna od ljubavnica da sam živjela u njegovo vrijeme. Raskrvačila sam šaku, krv je tekla po srednjem prstu i kažiprstu. Ali mi nije bilo bitno. Nestala je moja slika, to je bilo bitno. Otišla sam u kuhinju i iz hladnjaka uzela bocu vodke. Popila sam dobra dva gutljaja, a ostalo polila po desnoj šaci. Bol je rapidno porasla, ali je bila kratkog intenziteta. Sve što je ostalo bilo je pulsirajuće peckanje koje je u obliku fadeouta prestajalo. Obukla sam svoj kožni kaput, obula čizme, uzela kišobran i krenula van. Zaustavila sam se na tren ugledavši jučerašnje novine na stolu i veliki naslov: „Povratak „Krvave Lucije“?“ s podnaslovom „Dali je horor započet prije 16 godina zbilja završio 2001.?“
Nasmijala sam se. Pravi horor još nije ni počeo. Grmljavina se prolomila zrakom.
„OK, idem! Ne budi nestrpljiv!“
Post je objavljen 01.05.2009. u 21:52 sati.