Uf, kako me dugo nije bilo, ali eto ne zapostavljam ja ovaj virtualni način prenošenja doživljaja iz svog života. Samo sam malo busy, nikako da se skubiciram, ali eto...
Tetica vam je nedavno, ušla u svijet ˝američke˝ punoljetnosti i osjeća se high, mozak bybyby...hahaha, šalim se! Super mi je i neke stvari su se tako lijepo poklopile, a neke su se zakomplicirale tolko da ih ne znam riješit.
Osjećaji? O da, stvorili se sami od sebe i ja opet digla zidove, postala hladna i način na koji sam ih odlučila zanemariti nije ugodan. Opet su oni postali moje lutkice, a ja njihova namiguša, opet su oni postali igračke koje vrtim oko malog prsta, koje plešu kako ja želim... opet su oni tu kad ja poželim i na kraju opet je moje srce prazno i ti osjećaji su kao kockice leda na suncu... Otapaju se...svakim danom sve više...
Postao je loš u mojim očima, a zapravo nije takav, dobar je, previše..., ali za mene, je sve samo ne dobar, on je netko koga ne smijem voljeti.
Samo kad se sjetim kako je prekrasno biti jedno s njim, kako je dobro kad je kraj mene...svaki poljubac, dodir...sva ta strast... taj tren živim život koji nije moj. Željela sam mu reći, ali čemu? Znam sve, svaki moj pokušaj da budem samo ja... promašaj! U zadnje vrijeme svi su oni bili samo prolazna stanica, ništa važno i eto pojavi se on i...još jedna pogreška, postala sam magnet za prinčeve s manom...
Sjećate se kad sam rekla da volim sve njegove kvalitetne mane? Pa volim, ali jednu ne mogu progutati... stoji kao knedla u grlu i guši me... Tebam li opet pobjeći?
Što da ovaj put radim? Nastavim li dizati zidove ovaj led iz mog srca obuzet će me cijelu... nije li dosta te moje igre? Nisam li predugo hladnokrvna i zločesta? Uf... znam da sam mustrica mala...ali to je moja igra... Moj način obrane...moje oružje da me ne povrijedi...
...bez riječi...
Post je objavljen 01.05.2009. u 09:45 sati.